Njegov najveći uspjeh, međutim, nije ta titula, nego onaj osjećaj koji Luka probudi u dječaku koji godinu nosi pohabane kopačke, osjećaj da i on može biti najbolji. E to je vrhunac.
Dirigent. To je prvo što mi padne na pamet kada neko spomene Luku Modrića. Jedan od onih igrača kojeg vidite u dresu, a zamišljate u odijelu s mašnom oko vrata, bijelom košuljom s dužim rukavom, čisto kao dodatnim ukrasom. Kažu da je Ivica Osim igrače poput njega opisivao riječima: "Daš mu prljavu loptu, on je uzme i vrati ti je čistu".
Ne sjećam se, kao što se ni sam Luka ne sjeća nekih stvari, a ne znam bih li mu zamjerao što se ne sjeća, nek mu sudi veći od nas, da li je postojao bolji igrač s ovih prostora, da li je zapravo uopće postojao jedan takav veznjak koji je svoju veličinu dokazao na najvećoj sceni - Svjetskom prvenstvu, kao napomenu da nije toliko sjajan samo zato što igra u Realu iz Madrida.
Modrićev nogomet je umjetnost, a to je najveća kvalifikacija, ocjena i mjera u svakom poslu - da ga pretvorite u umjetnost, da ga činite ljepšim, boljim i zanimljivijim.
Da spada među najbolje uvjerio sam se prije šest godina kada je Hrvatska igrala 3. kolo grupne faze Eura protiv Španije. Hrvatska je, uz malo "napredniji" remi, mogla do četvrtfinala, a pobjeda bi je sigurno odvela tamo i Španiju poslala u Španiju.
Bila je to ona Španija koja će osvojiti Euro, koja je već 2010. godine osvojila Mundijal i 2008. onaj raniji Euro. Španija koja je bila jutro, dan i noć svjetskog nogometa. Španija u čijem su veznom redu igrali - već se možete naježiti - Xavi, Iniesta, Xabi Alonso i Busquets. O tempora, o mores... Ali, u redovima Vatrenih te noći u poljskom Gdanjsku nije igrao, nego dirigirao Modrić.
Zahvaljujući carstvu interneta na kojem među gomilom gluposti možete naći i prave stvari, postoje i svi Modrićevi potezi s te utakmice.
Neke stvari je bolje pogledati, sam se uvjeriti, nego da ti prepričavaju, nego da te pričom podsjećaju. Takva je bila Modrićeva predstava protiv Crvene furije. Hrvatska je doslovno imala Španiju u šaci. Španija je bila na konopcima, a najveće zasluge za to imao je Modrić.
Sjetite se samo, pogledajte onaj trenutak kada Luka na centru igrališta uzima loptu i iz igre izbacuje Ramosa te nastavlja put prema šesnaestercu Španije, gdje ga dočekuje Pique koji "šmeka". Modrić, onako šeretski, baca "lažnjak" i prebacuje loptu na lijevu nogu. Ali, ne udara je lijevom nogom, nego vanjskim dijelom desnog stopala. Nogometni udžbenik će reći da je to bilo nelogično, nerezonski, čak i nepravilno, ali suština genija i jeste da donosi smisao tamo gdje smisla nema. Šalje je, dakle, Luka loptu vanjskim dijelom desne noge, što će postati njegov "trademark", i na drugom kraju španskog šesnaesterca pri rezultatu 0:0 pronalazi usamljenog Rakitića. Sama ta milisekunda umrtvila je i prestravila Španiju, a raspametila Hrvatsku. Ali, Casillas je bio na pravom mjestu u pravo vrijeme. Kasnije je Navas kao rezerva postigao gol za 1:0, Hrvatska je ispala, Španija je zajedno s Italijom prošla dalje i kasnije su se ove dvije reprezentacije srele u finalu gdje je slavila Španija.
Ne mislim ići daleko od teme, ali moram ovdje malo stati, dodatno dočarati kontekst - Hrvatska je tada ispala u grupi gdje su bile reprezentacije koje će kasnije igrati finale. A Hrvatska je protiv Italije tada odigrala 1:1 i Španiju zamalo izbacila. Već tada su Vatreni bili spremni za velike stvari, a junak ove priče već tada je bio glavni dirigent.
Tada se moglo vidjeti koliko je velik Luka Modrić. Real Madrid i Jose Mourinho su odmah tog ljeta 2012. godine to vidjeli i doveli ga. Ostalo je manje-više poznato.
Jeste Luka u Realu imao velikih problema, birali su ga kao najveći promašaj u cijelom španskom prvenstvu, ta prva sezona nije bila nimalo laka, a utisak je počeo popravljati kada je na Old Traffordu 2013. godine onim sjajnim golom izbacio Manchester United iz Lige prvaka i nagovijestio velike stvari. Toliko velike da se nisu mogle ni zamisliti. A ostvarene su.
No, sve je to ništa. I tri uzastopne Lige prvaka, odnosno četiri Lige prvaka u posljednje četiri godine i La Lige i svjetska klupska prvenstva i superkupovi, sve je to ništa naspram onog snimka na kojem dječak Luka čuva koze na Velebitu i onog sjećanja da je kao mali dječak s porodicom iz zaseoka Modrići kod Obrovca pobjegao u Zadar da bi se spasio ratnog ludila u kojem je njegov djed izgubio život. Sve je to ništa kada se sjetite toga, jer u situacijama koje je Modrić proživio kao dijete, a zbog kojih su u Španiji objavili knjigu "Luka Modrić: Sin rata", nije se moglo razmišljati o Madridu, Realu, Ligi prvaka i nebrojenim izdanjima El Clasica. Tada se razmišljalo o preživljavanju. A Luka je otišao, pa, malo dalje.
Sigurno mu nije bilo lako ni kada su ga iz Dinamo Zagreba 2003. godine poslali u pakao Premijer lige BiH da brani boje Zrinjskog. Poslali su ga u ligu koja ni danas nije za poželjeti i koja ni danas nema predstavnika u grupnim fazama evropskih takmičenja, a kako je tek bilo prije 15 godina kada je Luka stigao. Ali, on nije razmišljao koliko je loše, nego koliko on može biti dobar. Tražio je način, a ne izgovor. Vidio je šansu tamo gdje drugi ne vide smisao. Uostalom, tako i igra.
Njegovo životno djelo je Svjetsko prvenstvo u Rusiji, prvenstvo u kojem je Hrvatska na njegovim krilima stigla do finala i napravila tako svjetsku senzaciju, jednu od najvećih otkako se igra ova igra. U tom finalu Hrvatska nikako nije mogla izgubiti, iako je Francuska slavila rezultatom 4:2. Nije mogla izgubiti, jer je samim dolaskom na posljednju stepenicu napravila čudo. Čudo u kojem je ulogu dirigenta imao Luka Modrić.
Život zaista piše bajke, Luka to dobro zna, jer je glavna uloga jedne bajke, one koja je inspiracija svakom željnom i žednom života i uspjeha. Desetogodišnju dominaciju Cristiana Ronalda i Lea Messija prekinuo je bivši igrač Zrinjskog iz Mostara, Intera iz Zaprešića i Dinama iz Zagreba. Može se.
Koliko je zaradio Usik, a koliko Fury nakon dramatične borbe u Saudijskoj Arabiji
