Naš plan igre bio je daleko od optimalnog, zbivanja na terenu više su pogodovala Grcima, nego našim igračima te je rezultat na kraju bio realan iskaz naše idejne i igračke nemoći.
Osnovni zadatak svakog trenera je da prepozna vrline i mane svog tima te na osnovu toga uvježba igru kojom će skriti mane, a što više istaći vrline. Naši posljednji protivnici, bivši prvaci Evrope, nikad nisu bili poznati po lepršavom fudbalu, kombinatorici na sredini terena, napadačkoj orijentaciji i igri za gol više.
Grci su od slavnog Otta Rehhagela, preko Fernanda Santosa, pa evo i do danas ambasadori fudbalskog minimalizma, makijavelističkog pristupa najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, prljavštinama i tu nema iznenađenja. Od Grka znamo šta da očekujemo.
Teško je biti veći Grk od Grka, a čini nam se da je selektor Mehmed Baždarević želio baš to. Siromašan plan igre, zasnovan na preskakanju veznog reda i forsiranju dugih lopti prije svega na Edina Džeku te korištenje njegovih sposobnosti u duel igri i građenju napada nakon osvajanja ničijih lopti premalo su za tako važnu utakmicu u kojoj nam je osvajanje tri boda bio prioritet.
Igra na duge lopte obično je igra sa najmanje rizika. Kad vaš stoper nacilja 50 metara daleko glavnog napadača on fokus igre šalje daleko od svog gola, nastoji "ušićariti" nešto nakon potencijalne greške protivnika, ali i ostaviti cijelu svoju ekipu iza lopte poslije njenog eventualnog gubitka. Nakon dugih lopti ne prijeti vam opasnost od kontranapada, teško će vas neko uhvatiti na krivoj nozi i vaš golman može mirno spavati.
Najveći je rizik uopće ne riskirati – najizlizaniji je citat o fudbalskim strategijama, ali obično ima apsolutno pokriće, a kod nas je savršeno legitiman jer izbjegavanje rizika kroz forsiranje nabijanja lopti usmjerava vodu na grčki mlin pri čemu našeg najboljeg i najvažnijeg igrača Miralema Pjanića pretvara u promatrača lopti koje lete visoko iznad njegove glave.
Uloga trenera je i da kreira pozitivan kontekst za maksimiziranje učinka svojih najboljih igrača. I nedovoljno spreman veznjak Juventusa treba da bude duša i srce naše igre, a ne promatrač dalekometnih projektila iz zadnje linije. Bez Pjanićeva učinka, mi se ne možemo nametnuti u utakmicama sa ekipama iz našeg razreda kvalitete, a teško da možemo biti ozbiljan takmac onima koji su realno bolji od nas.
Optimalan plan igre protiv Grka morao je uključivati usmjeravanje utakmice u pravac koji ne odgovara njima, držanje lopte i smislen način dolaska u završnu fazu igre. Džeko i Ibišević su prvenstveno majstori šesnaesterca, a upravo preskakanjem igre, preskačemo i mogućnost lakšeg dolaska u isti taj šesnaesterac.
Vidjeli ste da je Džeko preksinoć lopte primao najčešće bar 35 metara daleko od gola, sa grčkim stoperima na leđima, okružen brojnijim protivnikom. Možda bi ovaj plan imao bar malo više smisla da Manolas i Sokratis nisu najbolje od onog što Skibbe ima na raspolaganju.
U fudbalu je najteže graditi igru, imati proaktivan pristup zbivanjima na terenu, uzeti loptu i probati biti konstruktivan. To ne polazi za rukom niti brojnim klasnim trenerima, to ne ide niti nama, bar smo preksinoć na tom polju bili manji od makova zrna. Optimizam koji je Baždarević izgrađivao kod većeg broja analitičara, ali i šire javnosti bio je baš zbog iskoraka na tom polju. Vidjelo se pokušaja igre, uigravanja nekih mehanizama, glave i repa u nekim utakmicama. Šteta je što se redovno od toga odstupalo kad bi s druge strane stao ozbiljan protivnik, u Briselu je potpuno promijenio formaciju, a protiv Grčke je plan igre bio prepisan iz suparničke svlačionice.
Bježeći od igre mi danas ne samo da isključujemo iz zbivanja na terenu svog najboljeg igrača, već ako želimo dati i mrvicu patetike ovom tekstu, mi okrećemo leđa i vlastitoj fudbalskoj tradiciji. Zar nisu najveće zvijezde našeg fudbala kroz historiju bili baš plemeniti igrači sredine terene, majstori lopte, a ne neki destruktivci i kasapini. Kune li se iko više u ljepotu i napadački fudbal od nas, kritikuje li iko više defanzivce od nas samih?!
Nelogične izmjene koje su uslijedile kroz uvođenje, pa izvođenje Kodre, njegovo instaliranje na poziciju koja nije njegova, ima za uzrok baš to odsustvo razumne koncepcije i kompleksnijeg plana igre. Koliko je nelogična serija odluka sa Kodrom, toliko je intrigantno pozicioniranje Ibiševića na uslovno rečeno poziciji "desetke".
Najsmislenija naša akcija u prvom poluvremenu desila se nakon proigravanja baš Ibiševića za Višću, ali to je nažalost bio sam incident, izuzetak iz pravila. Ibiševićeva funkcija nije bila da na svoje iskustvo bude spona između Pjanića i Džeke ili da dodatna pas opcija u sredini terena, već da pritrčava Džeki nastojeći prihvatiti neku od lopti koje se odbiju od njega, što je ipak premalo.
Najveće i najvažnije utakmice moraš igrati najbolje, za njih se spremaš u onim slabijim i manje teškim. U ovako restriktivnim kvalifikacijama gdje samo prvi prolazi, a drugi ide u čistilište baraža, utakmice kao što je ova protiv Grčke daju pečat kvalifikacijama. Ako ćemo podvući crtu i sabrati do sada odigrano, ispod će se ukazati – nedovoljno dobro.
