Odlični Atletico nedovoljan za veliki preokret, Real igrački bez konkurencije na svijetu

Diego Simeone, popularni Cholo, sinoć je vjerovatno završio s Atleticom, jednako kao što je klub s Calderona završio evropsku historiju svog legendarnog stadiona. Od naredne sezone argentinskog trenera gledat ćemo skoro pa sigurno na nekoj drugoj adresi, ne na Estadio La Peineta, novoj adresi Los Colchonerosa.

Omjer agresivnosti i pasivnosti

Kod Simeonovog Atletica sve ove godine enigmatična ili nejasna je bila samo jedna stvar, jedan omjer, agresivnosti i pasivnosti, njen raspored, ugađanje ili raspoređivanje. Prije osam dana mnogi su s pravom napisali da je Atleticu falilo agresije, da nije bilo pravog pritiska na loptu i da je baš zbog toga Real bio toliko komforan, zbog toga i tako uvjerljivo slavio.

Sinoć je bilo drugačije, ponovo je to bio onaj pravi, agresivni Simeone, pola sata u kojem su njegovi igrači bili na nivou očekivanja. Agresivnost u fudbalu je uvijek potraga za greškama protivnika, tjeranje suparničke strane da čini stvari koje ne bi željela. Defanzivna agresivnost, jača strana kod Atletica, obično se manifestira u vidu presinga na loptu, a ofanzivna u preskakanju igre, izbijanju dugih lopti s centra na vrh šesnaesterca protivnika, gdje vaši napadači osvajaju duele ili nakon izgubljenog duela vi imate spremne igrače na borbu za tzv. druge ili treće lopte.

Sve to je manje-više imao Atletico na početku i ponajviše zahvaljujući baš tome, ali i neadekvatnom ulasku Reala u utakmicu imao u 16. minuti nestvarnih 2:0. Razlog da je na tome stalo i da je Real došao do zraka, te onemogućio snove o velikom preokretu, ne leži u ovoj, već u prošloj utakmici.

Izoliranost prednjeg dvojca Atletica i nedostatak pratećeg osoblja u širokom krugu ilustrira nedostatke i onako skromnog plana igre s loptom u nogama kod domaćeg sastava.

Logično, ali predvidljivo

S taktičke strane sinoćnja utakmica nije donijela ništa posebno novo. Atletico je u svojoj klasičnoj prezentaciji igrao formacijskih 4-4-2. Real kad nema Balea, a ima Isca, uvijek s 4-3-3 prelazi na 4-4-2, što je ovdje potpuno opravdano jer tako ima brojčani balans u svim linijama. Zanimljivo će biti provjeriti kako će se ovaj Realov romb u sredini nositi s Juventusovom fleksibilnošću u sredini i mišićima na bokovima.

Pomenuta formacija sa Iscom u sredini ima samo jednu vidljivu manu, predvidljivost u forsiranju lopte kroz sredinu i samim time zaobilaženje krilnih pozicija. U ovoj verziji 4-4-2 s rombom širinu daju bekovi, a oni često zbog zahtjeva utakmice i ne stignu naprijed pa napad ostane fokusiran po centru terena, tamo gdje je odbrana obično najbolja, najgušća. Logično bi bilo da se ova formacija pretvori s vremena na vrijeme u 4-3-3, gdje Ronaldo i Isco odu široko na krila ili je pak to previše očekivati od Zidanea.

Nakon gola Isca utakmica se pretvorila u odrađivanje posla uz povremene bravure sjajnog Keylora Navasa koji golmanskom klasom bez sumnje pripada kraljevskom klubu. Otjerati ga s gola Reala može samo klasično madridsko "traženje hljeba preko pogače".

Atletico već sada može da se baci na slaganje ekipe za narednu sezonu, prije svega, trebalo bi definisati trenersku poziciju. Realu ostaje veliko finale Lige prvaka u koju će, kao i u svaku drugu utakmicu, ući kao kladioničarski favorit. Juventus ima Allegrija, sistem, glavu i rep, Real pak samo nedodirljivu igračku klasu, što je prošle sezone bilo dovoljno.