Piksi se u knjizi prisjetio starih vremena, Osima, interesa FK Sarajevo, ali i Nadrealista

"Bije me glas da sam bio Osimov ljubimac. Ne bježim od toga, čak vjerujem da je zaista bilo tako, mada on to nikada ne bi priznao. Imali smo sličan karakter, volio je igrače s pobjedničkim mentalitetom. Sve sam ja to umio da vratim igrama i golovima, zalaganjem i profesionalnim odnosom na treninzima i utakmicama. Nikada nisam pokušao da zloupotrijebim te privilegije i da radim stvari zbog kojih bi Švabo kasnije imao problema. Mnogo sam ga cijenio kao stručnjaka, ja sam tek kod njega počeo da shvatam neke detalje o taktici. Zona, sistem, zahtjevi igre… Ono ranije, kakav crni sistem. Samo glava i suhi talent. Nama Vaske nikada nije rekao igrajte 4-4-2 ili 3-5-2. Bože sačuvaj. Vjerovatno je tako bilo i kod drugih trenera u to doba, ne znam. Osim je znao posao i fantastično je izbalansirao tim, jer nije dobro kada imaš desetoricu znalaca na terenu. Prozivali su ga zbog forsiranja nekih igrača, ali znao je šta radi. Svako od tih igrača imao je svoju ulogu u ekipi. Najbolji primjer je Zlatko Vujović, momak koji je bio mnogo osporavan. Ja tvrdim da je Zlatko jedan od rijetkih nogometaša iz tog vremena koji bi i danas imao mjesta u bilo kom klubu u svijetu. Prototip modernog napadača. Imao je brzinu, osjećaj za gol, stalno je bio na ivici ofsajda, vrlo težak za čuvanje, agilan i pokretan, pravio je prodore po oba krila, često mijenjao stranu i zbunjivao protivnika. Ljudi sa strane imaju pogrešan utisak, samo mi igrači znamo koliko je Zlatko bio važan šaraf u ekipi. Kada takvog igrača imate u špicu, onda je i vama iz veznog reda znatno lakši posao. Svjesni ste da uvijek imate rješenje u kontranapadu kad treba da se oslobodite lopte ili da promijenite stranu. Gurnete je naprijed i znate da će Zlatko sigurno da je stigne i da napravi problem protivniku. Pogledajte televizijske špice u kojima se vrte najvažniji golovi u historiji jugoslovenskog nogometa. Tu ćete vidjeti gol Ljube Radanovića u Splitu protiv Bugarske i moj gol u Veroni protiv Španije. Šta mislite, ko je namjestio te golove?

Stojković je u knjizi otkrio mnogo detalja koji javnosti nisu bili toliko poznati, poput činjenice da je pored klubova "velike četvorke" (Zvezda, Partizan, Dinamo i Hajduk), najveće interesovanje za njegov transfer iz niškog Radničkog početkom osamdesetih godina pokazalo Sarajevo.

"Sarajevo je u to vrijeme bilo šampion Jugoslavije, ja sam nastupao s njihovim igračima u raznim reprezentativnim selekcijama i priča je krenula spontano. Počeli su da me nagovaraju da dođem na Koševo, čak je i direktor kluba Svetozar Vujović u par navrata dolazio na razgovore i bio veoma uporan. Rekao sam 'čovječe, gdje ću ja u Sarajevo, mene samo Zvezda interesuje'. Inače, o Sarajevu imam jako lijepo mišljenje, a Papeta Sušića smatram za jednog od najboljih igrača u historiji jugoslovenskog nogometa."

Jedno poglavlje u knjizi pripalo je i Neletu Karajliću, koji je autoru Petroviću ispričao kako je krajem osamdesetih došao na ideju da Piksija Stojkovića i Deju Savićevića ubaci u jednu epizodu serijala Top liste nadrealista.

"Mi smo u toj drugoj sezoni Nadrealista imali jedan blok posvećen poznatim ličnostima. Neko koga cijela Juga zna, predstavi se na potpuno drugačiji, nesvakidašnji način. Upali smo tog subotnjeg jutra kao pravi 'indijanci' u hotel Holiday Inn, izvukli Deju i Piksija iz karantina i snimili dva skeča koja su izazvala erupciju oduševljenja kod publike. Dejo je maestralno odglumio ugostitelja sa Baščaršije. Rekao je: 'Ja se zovem Dragan Popović i vlasnik sam restorana Galeb. Želja mi je oduvijek bila da mi u goste dođu nogometaši Crvene zvezde, da ih dobro oderem'. Piksi je bio taksista: 'Zovem se Milan Petrović, ovim poslom se bavim pet godina. Inače, životna želja mi je da zaigram nogomet u Crvenoj zvezdi jer smatram da sam bolji od Piksija'. Snimanje smo završili za čas posla, ali je trajalo dovoljno dugo da se gomila raje okupi na setu i da prisustvuje druženju nogometnih zvijezda s ekipom Nadrealista. Piksi je fenomenalno odradio zadatak. Bio je ležeran i spontan, kao na terenu. Imao je pregled igre kao avaks iz svemira. Odmah je shvatio geg i sve je ispalo savršeno. Po završetku snimanja, zamolio sam ga da na utakmici bude nježan prema Želji: 'Ne morate da nam date pet komada' – tako sam mu rekao. 'Hajde da se završi sa dva ili tri razlike, to je nekako dostojanstveno'. On se šeretski nasmijao i ostavio me u nedoumici, nisam bio siguran da li je ozbiljno shvatio moju molbu. S nama je bio i Šahin Šišić Šile, direktor fotografije, inače okorjeli Zvezdaš. On je 1986. putovao u Prištinu da gleda Piksijev debi u dresu Crvene zvezde. Tresle su mu se ruke dok je držao kameru i snimao ispred Holiday Inna. 'Nemoj da ga slušaš, utrpajte Želji koliko možete' – dobacio je Piksiju kad smo se rastajali. Piksi i Dejo su ušli u hotel, a mi smo krenuli nazad u studio. Sutradan se desilo čudo. Željezničar je igrao kao po dejstvom kosmičke energije. Nikić se kretao terenom kao mamba, a Crvena zvezda, umorna od evropskih iskušenja i zbunjena nadahnućem domaćih igrača, vukla se po terenu kao kornjača. Završilo se zaista s tri razlike, ali u Željinu korist. Piksija nismo vidjeli poslije utakmice, vratio se iste večeri s ekipom za Beograd. Ni Šile sutradan nije došao na posao, rekao je da ga boli stomak. Baš se pitam zbog čega.", dio je iz knjige "Piksi - Sve za deset".

Inače, zvanična promocija knjige zakazana je za 18. maj od 13:00 sati u Kombank dvorani u Beogradu, a pored najzvučnijih imena srbijanskog nogometa prisustvo je najavio i legendarni Dejan Savićević.