"Policija u Banjoj Luci nas je tretirala kao stoku": Svjedočenje navijača Olimpije poslije meča s Borcem

Kada smo moj saputnik Hasler i ja tog popodneva, nekoliko sati prije utakmice, stigli u takozvanu fan zonu u teniskom centru pored parka "Mladen Stojanović" u neposrednoj blizini Gradskog stadiona, pala mi je ideja o nekakvom sabirnom centru ili koncentracionom logoru. Kordon mrkih policajaca oko ograđenog prostora, velika napetost i iščekivanje u vazduhu.

Instinktivno sam odlučio da ne ulazim unutra. Radije bismo otišli da pojedemo nešto. A kada smo se vratili, već je bio mrak, što je prizor učinilo još gorim. U neposrednoj blizini "sabirnog centra" primijetili smo bar i odlučili da odemo tamo na piće. Jer kada ste nakon detaljnog policijskog pretresa ušli u ograđenu "fan zonu", više vam nije bilo dozvoljeno da izađete.

Prijatelji koji su bili unutra prijavili su da su ostali bez piva. Vidjeli smo i cjenovnik sa previsokim cijenama. Ćevapi za osam eura! U gradu možete dobiti mnogo bolje ćevape za pet eura. Ali niko nije mogao izaći. Ostali su bili zarobljeni iza žičane ograde, a mi smo pili rakiju nekoliko desetina metara dalje.

Za šankom je počelo da se okuplja sve više navijača Olimpije, koji su, kao i mi, odlučili da je bolje da izbjegnu "koncentracioni logor" Mladen Stojanović. Atmosfera je bila opuštena i razigrana. Alkohol i cigarete. Svako malo navijačka pjesma. Olimpijine šale, momak sa slovenačkom zastavom, tu i tamo polomljeno staklo (slučajno), ali sve je u granicama normale. Gazda je dobro zaradio.

Otprilike sat i po prije utakmice nervozni policajci počeli su da nas nagovaraju da odmah krenemo jer su Lešinari saznali da se ovdje okupljaju navijači Olimpije i spremaju napad. Vjerovatno je to bio samo izgovor da nas izvuku. Kako su Lešinari trebali da prođu pored svih policajaca koji su bili oko sabirnog centra?

U haotičnim uslovima, kada niko nije znao šta se dešava, odvezli su nas u prepune autobuse, koji su, navijače Olimpije tog dana prevezli iz Ljubljane. Nije bilo dovoljno mjesta u autobusima za sve jer smo mnogi došli svojim prijevozom. Ali njih to nije zanimalo. Spakovali su nas kao stoku i polako nas odvezli prema stadionu.

Hasler i ja smo bili razdvojeni. On je ostao u jednom od prvih autobusa, ja sam ušao u posljednji. Atmosfera u autobusu je u početku bila prilično dobra. Navijačke pjesme i smijeh. Konačno idemo na utakmicu. Navijači su mi ponudili malo domaće rakije, što je bilo jako dobro. Od parka Mladen Stojanović do stadiona Borca trebalo nam je 40 minuta.

Kada smo konačno stigli na odredište, atmosfera se znatno promijenila. Nikoga nisu puštali iz autobusa. Unutra je bilo vruće i zagušljivo. Ljudi su postali nervozni i ljuti, a minute su se vukle kao sati. Skinuo sam kaput i džemper, ali mi je i dalje bilo vruće. Srećom, stajao sam blizu vozača, koji je otvorio prozor. Ali situacija je bila nepodnošljiva. Pa ipak, nikome nije bilo dozvoljeno da izađe.

Nakon jako dugo vremena, kada je utakmica skoro počela, vrlo polako su počeli puštati ljude iz prvog autobusa. Bili smo u posljednjem autobusu. I čekali smo. I čekali. I mi smo čekali. Situacija je bila toliko apsurdna da sam morao da se smijem. Bili smo sigurni da ćemo propustiti skoro cijelo prvo poluvrijeme.

Onda se to konačno dogodilo. Bio je red da nas puste iz pregrijanog i pretrpanog autobusa. Dok sam kročio na travu, udisao svjež vazduh i zurio u osvjetljeni stadion i pune tribine, preplavio me osjećaj slobode. Polako smo krenuli prema ulazu na našu tribinu. Na lijevoj strani, prljavi zid, desno, kordon policajaca.

Svaki je stao ispred jednog policajca koji je trebao da ih pretrese. Haslera je njegov policajac optuživao ako je pušio travu. (To mi je rekao kasnije, pošto tada nismo bili zajedno). Samo me je pitao šta imam u džepovima. Kada je vidio cigarete, htio je uzeti upaljač. Srećom, imao sam još jednu kutiju koju nije pronašao. A onda smo krenuli dalje. Pokupili su naše štampane karte. Nisu ih ni pogledali. I ušli smo na stadion.

Ali ni ovdje situacija nije bila mnogo bolja. Tribina je bila prepuna. Nekako sam se popeo uz stepenice, a onda sam se zaustavio. Nisam mogao nigdje, ali oni iza mene su me gurali naprijed. Mislio sam na Hillsborough. Neprijatan osećaj. Svi su bili nervozni i ljuti. Nekako sam se samo probio gore na betonsku tribinu i trijumfalno zapalio cigaretu.

Olimpija je u prvom poluvremenu bila potpuni gospodar akcije na terenu. Bili smo glasni, a ostatak stadiona, Lešinari na sjeveru i glavna tribina na zapadu, nisu bili u nekom posebnom stanju.

Na poluvremenu su Opta i Hasler krenuli do mene, a Junior je sišao po vodu. To je bilo sve što si mogao kupiti na stadionu. Četiri štanda bila su na raspolaganju za gomilu od hiljadu ljudi. Jugoliga za početnike.

U drugom poluvremenu je počeo haos. Nakon što je Raul Florucz izbačen, dotad bespomoćni Borac iznenada se ohrabrio. I njihova publika također. Englezi bi rekli da pjevaš samo kada pobjeđuješ. Ne znam tačno u kom trenutku se to dogodilo, ali odjednom je jedan predmet uletio na naše tribine. Između nas i ostatka istočne tribine bila je mala tampon zona puna policajaca.

Naši su uzvratili, a tampon zonom su letjele pune flaše vode, plastične stolice i upaljači. A onda se sve vratilo. Neko je pogođen plastičnom flašom u glavu. Većina je uspjela da se "odbrani" rukama. Naša tribina je urlala. "Cigani, Cigani!" Policija je sve ovo manje-više nijemo posmatrala. Zaštitari su se približili terenu, ali ni oni nisu reagovali.

Mislio sam da bi mogli da isprazne našu tribinu što se nije desilo. Situacija se znatno smirila. Borac je "herojski" pritisnuo naš tim koji je imao igrača manje. Zašto se Olimpija počela braniti? Bila je superiorna u svakom pogledu, ali odjednom se, bez Raula, samo branila. A onda je Tamm promašio tu šansu. A onda je Vida odbranio taj penal. A onda je Borac samo postigao onaj besmisleni gol koji nije zaslužio. Nož u srce. A onda je počela da pada kiša.

Posljednji sudijski zvižduk oduševio je domaću publiku, koja je, uključujući i navijačku grupu, većinu vremena bila manje-više neaktivna. O nekoj "paklenoj atmosferi" ni govora. Došli su da nas pozdrave razočarani igrači Olimpije. Naš golman Vida je htio proći pored reklamnog bilborda, pored zaštitara i pravo do naše tribine. Ali htjeli su ga spriječiti u tome. To nas je razljutilo, Vida se mučio sa zaštitarima, a u pomoć su mu priskočili i ostali igrači i stručni štab. Na kraju je samo došao do nas i pozdravio nas. Herojski gest.

A onda opet beskonačno čekanje. Oni sa zapadne i istočne tribine su prvi izašli. Mi i Lešinari, daleko na sjeveru, čekali smo. I čekali smo. I mi smo čekali. Rezervisti oba tima su trčali gore-dolje po travi, dok smo mi čekali. A onda su pustili domaće ultrase. Ali čekali smo i čekali i opet čekali, umorni od svega.

Jugoliga za početnike. Ako želite spriječiti sukob domaćih i gostujućih navijača, najlogičnije je prvo pustiti gostujuće navijače iz kaveza. Velika većina njih bi ionako odmah ušla u autobuse i krenula nazad prema Ljubljani. Ostali bi imali vremena da se maknu sa stadiona dok su domaći ultrasi još na svojim tribinama.

Ali zašto raditi nešto logično kada postoji nelogična opcija?

Ne sjećam se tačno kada smo pušteni sa tribina, jer je vrijeme izgubilo svaki smisao. I nakon što smo stigli na parking gdje su bili autobusi, Dodikovi policajci nas i dalje nisu puštali nikuda. Stajali smo na kiši. Umoran od svega. Kada su autobusi krenuli, konačno smo i mi koji smo ostali u Banjoj Luci dobili dozvolu da odemo.

Našli smo se u mračnim ulicama oko stadiona, gdje su domaći navijači, željni sukoba, mogli da vrebaju iza svakog ugla. Išli smo kroz lokve prema parkingu s druge strane stadiona. Srećom, Junior nas je odvezao do stana, inače bismo morali hodati još 40 minuta kroz grad.

Čak i nakon što smo stigli u stan, i dalje nije bilo mira. Na ulici su navijači Borca slavili pobjedu, palili su baklje i pjevali duboko u noć. Na svu sreću, moj auto ljubljanskih registracionih oznaka nisu primijetili, bio je parkiran ispred kuće. Mala pobjeda za mene.

Banja Luka je veoma prijatan grad, ljudi su ljubazni i razgovorljivi, cijene su niže nego ovdje, a hrana odlična. Posebno ćevapi. Ali organizacija utakmice, kako bi rekli, 'nije njihova jača strana'. Ne usuđujem se ni zamisliti kako bi bilo da igramo protiv Dinama ili Hajduka", završio je Zupan svoju kolumnu.

Inače, revanš meč između Olimpije i Borca na rasporedu je sljedećeg četvrtka u Ljubljani, a Borac brani prednost od 1:0 iz prvog susreta.