Pročitajte autorski tekst Edina Džeke "Nisi mrtav": Životni put i najvažnije utakmice

Ostatak znate. Ne znam kako smo uspjeli, neko gore nam je dao priliku da preživimo. Ljudi su me pitali kako sam se osjećao kada je Aguero postigao pogodak. Iskreno, najjača emocija bilo je olakšanje. Ne možete zamisliti kakvo olakšanje je bilo kada je lopta ušla u gol. Cijelu sezonu smo radili naporno, imali smo odličnu ekipu, igrali smo odlično i samo nas je par sekundi dijelilo da sve uprskamo. Bio je to prvi naslov Manchester Cityja u 44 godine, a osvojili smo ga ovako. Ludilo! Ta utakmica mi je pokazala da u nogometu i životu nikada ne smijete odustati. Ako odustaneš, mrtav si čovjek. Bili smo mrtvi, ali smo se vratili

Vjerovatno ćete reći da uživam u ponavljanju ove priče. Kada se sjetim slavlja i te utakmice, prvo sjećanje mi je na igrače s kojima sam osvojio titulu prvaka. Aguero, Silva, Toure, Kompany i naravno, Mario Balotelli. On je sjajan čovjek, ponekad su ga mediji napadali bez ikakvog razloga i to nikako nisam mogao da razumijem. Mario je jako zabavan čovjek i Mario je, prvak.

Imao sam sreću da sam u svlačionici bio s Kolarovom i Savićem, dva momka koja su odrasla na Balkanu, kao i ja. Poseban je ponos osvojiti titulu prvaka Engleske kada dolazite iz kraja kao mi. Nemojte zaboraviti da sam rođen u Sarajevu 80-tih godina, a tokom rata je bilo dana kada smo zbog sirena morali prestati igrati nogomet i bježali smo u skloništa.

Kao dijete, ne razumijete u potpunosti opasnost koju rat donosi. Sa šest godina sam znao šta se dešava oko mene, ali nisam previše o tome razmišljao. Roditelji razmišljaju umjesto nas i preuzimaju svu brigu na sebe. Moj život bez mojih roditelja ne bi bio moguć. Kada je rat napokon završio, sve je bilo uništeno. Grad više nije postojao. Sjećam se kako me otac vodio na prve treninge u Željezničaru, morali smo promijeniti dva autobusa i tramvaj da dođemo do treninga. Trebalo nam je više od sat vremena da dođemo tamo, a trenirali smo na uništenom terenu srednje škole. Stadion je bio uništen. Otac je radio, ali me svakog dana vodio na trening i poslije mi je donosio bananu. Moji roditelji su u najtežim trenucima pružali baš sve meni i mojoj sestri.

Svi imaju snove, no u tom vremenu kada se država ponovo stvarala, teško je bilo razmišljati o bilo čemu. Sjećam se da sam bio sretan što mogu igrati nogomet bez prekidanja sirene, opasnosti i sličnih stvari. Bez komplikacija, mogao sam igrati nogomet. Ako sam i imao snove, to je bilo da zaigram u prvoj ekipi Željezničara, a time sam želio učiniti oca ponosnim. Igrao je nogomet čitav život, ali nikada nije postao profesionalac. Sjećam se, imao sam 17 godina i bio sam s ocem u trgovačkom centru kada mi je zazvonio mobitel, a zvao me jedan od trenera koji mi je rekao da putujem s prvom ekipom na pripreme. Kada sam rekao ocu, pitao me: "Ko, zašto, kad, s kim, što?". To je bio veliki trenutak za mene, jer sam s njim podijelio taj užitak. Bio je sa mnom od mog prvog koraka i stvarno, svaki korak na treningu poslije rata je bio uz mene. Nisam mogao ni sanjati da ću jednog dana igrati u Njemačkoj, Engleskoj, a posebno u Italiji. Serija A je kod nas bila vrh, volio sam Shevchenka i on mi je bio idol.

Nikada neću zaboraviti utakmicu protiv njega, igrao sam za Wolfsburg, a on za Milan. Prije utakmice sam ga zamolio da zamijenimo dresove, a on mi je već na poluvremenu dao svoj. Često me pitaju za razliku između Serije A i Premiershipa. U Engleskoj je sve brzina, brzina i brzina, a u Italiji je sve u taktici. Toliko toga sam naučio u Romi, tu se misli na svaki detalj, a najvažnija stvar je što sam dobio priliku da legendu poput Tottija mogu zvati svojim prijateljem. Stalno mu govorim da mi je žao što ranije nisam došao u Romu jer i ovih nekoliko sezona je puno poboljšalo moju igru.

I u Romi sam imao "QPR trenutak". Bilo je to četvrtfinale protiv Barcelone, bila je to utakmica koju možete pokazati svojoj djeci i reći: "Pogledajte ovo, ovo je utakmica koja je dokaz da nikada ne smijete odustati". Prvu utakmicu smo izgubili 4:1, a kada vas Barcelona toliko porazi, možete samo pomisliti - mrtvi smo.

No, druga utakmica je kod kuće, imao sam malo sreće, na početku sam zabio za 1:0 i navijači su nas nosili i davali nam dodatnu energiju. U drugom poluvremenu smo dobili penal, De Rossi je zabio, a onda se u krvi pojavio onaj osjećaj: "Možda? Možemo li?". Igrali smo kao zvijeri, davali smo sve od sebe, vikali, a onda u 82. minuti Manolas zabija za 3.0. Bilo je nevjerovatno.

Gledao sam utakmicu drugi dan i shvatio da smo im mogli zabiti pet ili šest pogodaka s lakoćom. Čudno je to reći kada znate da je na drugoj strani Barcelona, ali igrali smo čudesno. Bili smo taktički savršeni, bili smo mrtvi i vratili smo se u život. To se može desiti i u Manchesteru i u Romi, možete se dogoditi bilo gdje. To je nogomet.

Sada imam 32 godine i ne znam šta me u karijeri i životu čeka. Definitivno bih volio Bosnu odvesti na veliko takmičenje, bio sam tako ponosan što smo 2014. godine ljudima pružili trenutke sreće. Zamislite, prva utakmica na SP-u i derbi na Maracani protiv Argentine. Nakon tog SP-a, osjetio sam da se u državi nešto promijenilo, kada sam ja odrastao u Bosni, naši idoli su bili strani igrači, a sada su djeca na ulici pričali o našim nogometašima, pogotovo o igračima poput Miralema Pjanića. To me čini sretnim.

Nakon rata, bili smo generacija dječaka s jednostavnim snovima. Samo smo htjeli igrati nogomet u miru i pronašao sam svoj mir. To je moj život. Želim igrati i gledati sve utakmice koje mogu. Ponekad me žela uhvati kako gledam nogomet na TV-u i pita me: "Jel dosta nogometa već jednom?".

Samo se nasmijem. Već bi trebala znati odgovor. Ne, naravno, nikada nije dosta", završio je Edin Džeko.

Nevjerovatne priče, nevjerovatan igrač, nevjerovatan čovjek. Svjetski, a naš. Edin Džeko.