Rahmanović: Titule sa Sarajevom? To se ne može platiti, nema šanse ni za milijardu na računu
Sutra kada Bordo momci istrče na teren protiv Budućnosti u trećem pretkolu Evropske lige, navijači Sarajeva gledat će u njega i očekivati potez koji će promijeniti tok utakmice i odvesti je u pravcu u kojem želi Bordo tim. Duel u Evropi znači i veću motivaciju za igrače, pa je samim tim drugačija priprema utakmice.
"Već nakon utakmice sa Slobodom u autobusu smo bili fokusirani i razgovarali smo o Budućnosti. To govori koliko smo skoncentrisani i da smo svjesni koliko nam znači ta utakmica protiv Budućnosti. Slobodu smo zaboravili. Uvijek se nekako dan poslije još uvijek slavi, ali mi smo zaboravili odmah. Apsolutni fokus je na Budućnost, a najžalivije od svega mi je što neće biti publike. To je ta dodatna draž. Bit će to sve super, mi smo svjesni svega, ali bilo bi sigurno 12.000 navijača u Zenici. Protiv BATE Borisova nisam igrao, bio sam na tribinama, ali ježio sam se 90 minuta. To mi je najžalivije, ali mi igrači smo svjesni i spremni", kaže Rahmanović.
"Novo normalno" nakon pandemije koronavirusa je nešto na šta se teško navići nogometašima, a prije svega na nedostatak navijača na tribinama.
"Katastrofa. Kako kažem ja, tako će vam reći i svaki igrač. Meni lično je bezveze. Jučer isto, fantastična utakmica, pod reflektorima, vidjeli ste, ljudi na brdima gledaju. Opet bi bilo 6.000, dolazi Sarajevo, igra Sarajevo. I ja drugačije igram, a tako i moje kolege. I ono što ne možeš istrčati istrčao bi jer te ljudi gledaju, zagalame. Pogotovo kući. Na Koševu imaš 35.000 stolica i nadam se da će uskoro biti dozvoljen jedan manji broj navijača za početak", dodaje Rahmanović.
Osjećaj kada se postigne pogodak vjerovatno je najljepši dio u životu nogometaša uz osvojene trofeje, ali i to je drugačije bez navijača na tribinama.
"Nešto najjače. Nema boljeg osjećaja nego kada zabiješ gol. Sada trčim prema momcima koji gledaju s tribina, s klupe. Sada kada sam zabio gol isto sam trčao prema njima, s njima se radovao. Ja znam da gleda raja, Sarajevo, Bosna čitava nas gleda, navija. Ali ja nemam osjećaj opet da me gledaju oni, ja vidim 50 ljudi na tribinama", kaže Rahmanović.
"Volim čuti huk s tribina"
Koja pjesma s tribina najviše motiviše desetku Sarajeva?
"Dobre su sve, Boga mi, majke mi sve su mi dobre. Nema neka posebna. Volim čuti huk s tribina. Najdraže mi je kada se počne dešavati nešto oko gola pa krene huk. Kako nas digne, tako protivnika spusti. Nekada ne možeš nešto istrčati, ali kada čuješ njih, dobiješ dodatnu snagu. Motivišu me i protivnički navijači, čak i kada psuju. To je dodatni motiv. Jer i kad te ne vole dobro je, znači da vrijediš", ističe Rahmanović.
Kostur Bordo tima je nepromijenjen već duže vrijeme, koliko je lakše igrati kada su takve okolnosti?
"Ne znam da je Sarajevo ikada zadržalo ekipu tri godine i to je dokaz kako radi Uprava kluba s Jahićem, Hadžićem i direktoricom Sabrinom. To je pravi potez i jedino ispravno, a ne da dovodiš na polusezoni po 5-6 igrača, pa opet 5-6. Došao je Fanimo i vidiš kako se uklopio. Sve ima svoje i nije ni čudo što smo najbolji klub u državi. A najbolje od svega je što imamo još toliko prostora da napredujemo. Možeš još da rasteš koliko god ti je volja. Raste klub, ali najveća je fora što ostali ne napreduju. Znaš kakva je situacija u državi, u svakom je segmentu društva katastrofa, svi se bore za sebe, a opet Sarajevo je tako veliki klub... Stvarno nema nikakvih problema. Bude oscilacija i trzavica, ali to je sve razumljivo", dodaje Rahamnović.
Prvi put nakon titule Sarajevo se uspjelo plasirati u Evropu. To nije bio slučaj 2008. i 2016. godine. Ovaj put je titula čak i odbranjena. Koliko će pomoći iskustvo iz Evrope u prethodnim godinama pred ovaj duel protiv Budućnosti?
"Iskustvo nam mora pomoći. Mi i dalje živimo u društvu gdje važi parola 'Važno je učestvovati'. Nadam se da smo te dječije bolesti prebrodili. Čak i prošle godine mi se rezultat nije sviđao, mislim da smo mogli mnogo bolje. I sada nisam zadovoljan što smo ispali od ovih, bez obzira na sve što se dešavalo. Mogli smo puno bolje, počevši od igrača, pa svih ostalih. Ja prvi sam mogao puno bolje. Nadam se da ćemo već sada to pokazati u četvrtak. To je tvoje. Moraš se pomiriti sa činjenicom da si ti taj i moraš to dokazati. Neće niko drugi za tebe. Ili jesi ili nisi", kaže Rahmanović.
Poslije susreta s Dynamo Brestom, gdje je Bordo tim pokraden od sudija za čist pogodak, nije bilo jednostavno u svlačionici i hotelu.
"Katastrofa, tužno. Bili smo prazni. Sjedneš tužan. Niko nije zaspao. Trener nas je poslao u sobe. Vrijeme brzo leti, sada je ispred nas Budućnost i samo o tome mislimo", ističe Rahmanović.
"Ili jesi ili nisi, ili te gotive ili ne gotive"
Pejović, Fanimo, Miličević, Sušić, svi su se relativno brzo i lako uklopili u ekipu. Je li i to snaga kolektiva i kostura ekipe?
"Snaga kolektiva i kvalitet igrača. Došao je Pejović, prilagodio se, Sušić se prilagodio, Šerbečić došao jučer, igrao sutra protiv Celtica. To ti je u Sarajevu - ili jesi ili nisi. Nema između. Tako je i u klubu i u gradu. Ili te gotive ili te ne gotive. Odgovara nam taj pritisak igranja u velikom klubu, tjera te da daješ više", ističe Rahmanović.
Njegov temperament često je tema razgovora, potkrade mu se ponekad i nepotreban žuti karton. Da li je to u tom trenutku motivacija više ili određena destabilizacija?
"Ne osjećam se ja drugačije poslije žutog ili nekog starta. Uvijek mi je kolektiv na prvom mjestu. Nikada nisam sebe stavljao ispred kluba i razmišljao na način: 'Da mi je da ja zabijem gol'. Uvijek mi je bitno da smo mi pravi, pa šta bude-bude. Takav sam, uvijek ulazim srcem u sve što radim. To je urođeno. Nekada to izgleda možda pretjerano, ali nije nikada s nekom namjerom. Možda da nekada uđem miran u utakmicu, možda bih bio trom. Možda ne bih uopšte bio pravi. Imaš različite mentalitete, neko uđe mirniji pa bude dobar. Zato i jeste timska igra. Ovaj da na brzini, ovaj na agresivnosti, neko zabija golove, neko asistira. Vidio si Tatara. Ništa, ništa bum gol, ništa, ništa bum gol", dodaje Rahmanović.
Rahmanović ističe kako ne želi nikoga izdvojiti kada je riječ o saradnji na terenu.
"Ne bih nikoga da izdvajam stvarno. Sa svima mi je super. Blizu mi je Tatar, blizu mi je Ahmo. Evo sada Peja i Sušić. Stvarno rade, toliko mi olakšaju, veliki su znalci. Evo tri godine, ne znam da sam s boljom dvojkom igrao, odnosno da je bila bolja trojka. Iskreno govorim. Baš se dobro razumijemo i bit će sve bolje i bolje, samo ovi tereni postaju sve gori i gori, to je veliki problem", kaže Rahmanović.
Evo kada smo se već dotaknuli terena, jedan težak bio je nedavno na Otoci protiv Olimpika. Da li igrači na takvim terenima imaju strah od povrede, da li se nekada "povuče ručna" upravo zbog toga?
"Nisam se mogao pomjeriti, bio sam najgori, ali šta da radim, šta ćeš? Znaš koliko sam ja bio motivisan, još ono protiv Borca, išlo te, znaš... Ja sam se ugasio čovječe, ono je beton, nije teren. Nema kod igrača tog razmišljanja o povredi. Ako budeš tako razmišljao, onda ćeš se i povrijediti. Tako ne razmišljamo. Jednostavno ne možeš da igraš, dok ja nju smirim, on mi je na leđima. Prestao sam, iskreno, razmišljati o tome šta mogu uraditi?"
"Uvijek mi je u podsvijesti da ja time što radim usrećujem ljude"
Veliki broj navijača Sarajeva smatra da je klubu trebao igrač poput Rahmanovića, neko ko će se zauzeti za sebe, a samim tim i za klub.
"Znači mi to puno. Ima stvarno pozitivnih kritika. Evo sad ću ja otići na kafu u grad. Nisam imao neko negativno iskustvo. Upoznao sam dosta ljudi u Sarajevu i mogu reći da su mi prijatelji. Vidio sam kroz to prijateljstvo koliko oni vole klub. To meni da neki podstrek, ja ovisim o njihovoj sreći. Oni su jutros (ponedjeljak) ustali puno sretniji i bit će sretni do četvrtka, a onda možda i još sretniji. I s tim u podsvijesti uvijek ulazim u utakmicu, da usrećuješ ljude svojim igrama. Meni je zbog toga na prvom mjestu da dam sve od sebe, pa sada hoće li me slušati lopta ili neće... Ali da ja sebe mogu pogledati u ogledalo, da mogu sutra otići na kafu i znati da mi niko neće prigovoriti što nisam dao sve od sebe", ističe Rahmanović.
Rijetko su se u posljednjih 20-ak godina najbolji igrači Sarajeva odlučivali da produže ugovore kada oni ističu, ova generacija je drugačija i po tome.
"Sjećam se tog trenutka, prije dvije godine nam je isticao ugovor, a mi smo prepoznali dobru atmosferu, u tom trenutku je došao i koordinator sportskog segmenta - Hadžić koji radi odličan posao. Dvije titule, historijska dupla kruna, Kup... Sada nam opet ističu ugovori, opet ta generacija. Ne bih se volio dovoditi u tu situaciju. Mislim da sam za ove tri godine pokazao kako razmišljam i šta mi znači igranje za Sarajevo. Hvala Bogu da smo produžili. Osvojili smo, čovječe, duplu krunu. To ostaje zauvijek. Tek kasnije ćemo znati šta to znači. Sada igraš još uvijek, još je vruće, da ti je opet. Znaš li ko je sve igrao u Sarajevu kroz historiju?", kaže Rahmanović.
Da li to znači da bi opet mogao produžiti saradnju?
"Meni je želja ostati što duže u Sarajevu i to uopće nije sporno. Nadam se da će tako i biti na obostarno zadovoljstvo. Dajem sve od sebe uvijek. Ne mogu ja danas lagano, a sutra jako. Ovdje mi je lijepo. Stvorio sam neki krug prijateljstva. Kuća je jedna, ali i ovdje mi je odlično", dodaje Rahmanović.
Uspomene s navijačima Bordo tima ne mogu mu kupiti milijarde
Na terenu je bilo mnogo lijepih trenutaka, koji pamtiš izvan terena?
"Doček poslije Širokog. Niko se nije nadao tome. Mi idemo, čovječe, znaš šta je ljudi došlo. Za dva dana je utakmica sa Zvijezdom, moramo pobijediti da budemo šampioni. Mi smo mrtvi umorni i na izlazu iz tunela i počeše se paliti baklje. Znali smo odmah koliko je sati i šta je. Imaš od Bradine do Sarajeva fine vožnje. Mi tamo kad ono... Odatle se išlo slaviti na Koševo. To stvarno neću nikada zaboraviti. Vječna vatra onda. Šta imaš ljudi iz Sarajeva koji se nikada nisu popeli na balkon iznad Vječne vatre. Ti si se dva puta penjao, a bit će i još ako Bog da. To mi je nešto za pamćenje. To se ne može platiti. Nema tih para. Da imam milijardu na računu. Ma nema šanse", kaže Rahmanović.
Da li Sarajevo može napraviti taj iskorak u Evropi, dohvatiti te snove koji se zovu grupna faza?
"Vrijeme je da nas sreća malo posluži. Evo tri godine izvlačimo najtežeg. Ako možemo dobiti najtežeg, dobit ćemo. Evo i sada isto, imaš Armence, Slovence i opet Celtic. Ne može niko biti sretniji od igrača da igra u grupnoj fazi. Zamisli kako bi grad živio za to vrijeme. Ali polako, ne treba sada o tome razmišljati. Prvo Budućnost, pa ćemo vidjeti dalje", ističe Rahmanović.
Radite s kondicionim trenerom Eldinom Jeleškovićem, iza kojeg su nevjerovatni rezultati. Kakvo je mišljenje igrača o njegovom radu?
"Vidi se da je klasa iznad. I stvarno mu igrači vjeruju. Kada bi mi rekao: 'Skoči kroz prozor, brže ćeš trčati', vjeruj da bih skočio i šutio. Kada stekneš takvo povjerenje u nekoga, znači da on zaista vrijedi i da zna svoj posao. Vjerujemo mu, svi igrači. Radimo, slušamo ga maksimalno. Korona nas je sve poremetila, ali vidiš kako se sada dižemo dok drugi padaju. To nije slučajnost", kaže Rahmanović.
Osvojena je dupla kruna, titula, ali poslije svakog kiksa osjeti se pritisak navijača Sarajeva i čini se kako nikada nema prostora za opuštanje?
"Tako je. I neka je, ne bi valjalo da je drugačije. To je navijačima Sarajeva u genima. Moraš pokazati, ili jesi ili nisi. Ja ne bježim sekunde od toga. Mene samo bole neistine, a ja sam vezanih ruku i nogu i ne mogu progovoriti, a stvarno je puno neistina bilo o meni. Samo me to boli. Ako ja odigram loše, slobodno me kudi, samo ne volim nepravdu", ističe Rahmanović.
Šta radi Rahmanović kada ne igra nogomet? Prati li evropske duele?
"Pratim samo našu ligu, pomalo Balkan. Da gledam Chelsea - Manchester United, rijetko. Gledam da se što bolje odmorim. Ne igram ni Play Station. Čitam malo, gledam Netflix. Sada čitam Mešu Selimovića - 'Tišine'. Počeo sam gledati 'Last Dance' Michaela Jordana. Eh to je taj stav: 'Ili jesi ili nisi'. Ne može drugačije", kaže Rahmanović.
Je li teško igrati protiv Slobode, budu li pomiješane emocije?
"Jeste, to je moj klub od malena. Tu su moji drugovi, porodica. Pomiješane su mi emocije. Na stranu, ja dajem sve od sebe i hoću da pobijedim, ali bude neobično... Budu pomiješane emocije. Sada stvarno dobro rade, moram ih pohvaliti. Daju šansu djeci, treneri rade odlično. Ova uprava radi odlično, posvećeni su Slobodi", ističe Rahmanović.
Gdje je najteže igrati, ne gledajući uvjete na terenu?
"Najteže mi je inače igrati gdje je mrtva atmosfera. Recimo u Bijeljini. Gdje je mrtva atmosfera, plus loš teren. Zavisi sve šta nosiš u glavi, neko i na Koševu loše igra", kaže Rahmanović.
Ko ti je bio omiljeni igrači iz Premijer lige BiH dok si još uvijek bio omladinac?
"Ja sam imao 16 godina bio iza špica, a Alen Mešanović sa 36 godina u špicu. Čovječe, 20 godina razlika između nas. Ja sam njima sakupljao lopte. On, Tarik Okanović, Staniša Nikolić... Znaš kakvi su to igrači bili. Zbog njih sam zavolio nogomet", ističe Rahmanović.
Najdraži nogometaš inače?
"Barbarez mi je najdraži igrač. Kada stavi one znojnice na ruku i istrči na teren... To je bilo to vrijeme reprezentacije. Ja sam malo old school. Mlad sam, ali old school. Sada svaki start faul. Ne ograđujem ja sebe, ali mislim da je pretjerano", kaže Rahmanović.
Rahmanović ističe kako će i nakon što jednog dana završi nogometnu karijeru ostati na zelenim terenima. Upisao je FASTO i vjerovatno će jednog dana biti trener, ali do toga je ostalo još mnogo vremena i pred njim su tek najbolje igračke godine. Već sutra ima priliku da sa svojim saigračima nastavi pisati historiju Sarajeva.
