Kakav je samo životopis Claudija Ranierija. Očajan, tužan, tmuran, siv, težak, ali i bajkovit, magičan, nestvaran, ponosan, prkosan, inspirativan. Definitivno je to najraznovrsniji "švedski stol" za novinara koji na jakoj temi želi osvojiti Pulitzera, reditelja koji namjerava dobiti Oscara ili pisca koji nastoji u svoj CV zakačiti Nobela.
Prošle godine je izgledalo kao da je tinta donošena s Marsa kako bi se ispisali svi hvalospjevi, svi putevi kojima je prošao 65-godišnji Italijan dok nije napravio čudo nad čudima i sa Leicester Cityjem osvojio engleski Premiership. Šanse su bile 1:5000. Čini vam se da su bile veće šanse da Elvis Presley prošeta Baščaršijom i pjeva "Kad ja pođoh na Bentbašu".
Ovaj put, tinta je nepotrebna. Tu je maskara, suza, nevjerica, širom otvorena usta koja nemaju više potrebe pričati ko je Ranieri, šta je uradio sa Leicester Cityjem, koliko je to velik uspjeh i kakvu je poruku ostavio cijelom čovječanstvu.
Da li zaista živimo u svijetu gdje je novac najefektivniji retoričar, vaga materijalnih dobara jedino mjerilo i ostavština samo hladni, pisani trag koji postane nemoćan čim se osuši?
Jeste Ranieri osvojio samo jedan bod sa Leciesterom u Premiershipu u ovoj kalendarskoj godini, njegov Leicester jeste najgori branitelj titule Premiershipa svih vremena i grčevito se bori za opstanak. Očigledno je da ekipa ima ogromnih problema u funkcionisanju na terenu, a i veliko je pitanje kakvi su odnosi u svlačionici. Ali, zar su to dovoljni razlozi da čovjek koji je prije samo devet mjeseci Leicesteru donio prvu i jedinu titulu Premiershipa u 133-godinišnjoj historiji kluba dobije otkaz? Čak i ako je time ispisao jednu od najvećih sportskih priča svih vremena? Iako je aktuelni vlasnik titule za najboljeg trenera svijeta, titule koju je dobio prije otprilike 50 dana? I to nakon poraza u gostujućoj utakmici osmine finala Lige prvaka od Seville 2:1, rezultata koji Leicesteru ostavlja i više nego realne šanse za prolaskom dalje, među osam najboljih timova Evrope?
Odgovore na navedena potražite u komentarima i objavama na društvenim mrežama koje su ostavili poznati treneri i igrači, svi oni koji se izuzetno dobro razumiju u fudbal, ali ne mogu shvatiti odluku vlasnika Leicestera. Istih onih vlasnika koji su prije nešto više od dvije sedmice dali podršku italijanskom allenatoreu.
"To je novi fudbal Claudio", napisao je razočarani Jose Mourinho na Instagramu, a Jamie Carragher je ljutito na Twitteru objavio:"I onda se ljudi pitaju zašto igrači ne postaju treneri". Dovoljne su ove dvije poruke da shvatite u čemu je poenta, odnosno dovoljan je podatak da su posljednja tri trenera koja su osvajala Premiership već postali bivši u klubovima s kojim su osvajali titule. Govorimo o Manuelu Pellegriniju i Manchester Cityju te Mourinhu i Chelseaju. Sad ni Antoniju Conteu nije svejedno...
Mourinho, Carragher i svi ostali iz svijeta fudbala koji pružaju podršku Ranieriju samo žele ukazati na težinu trenerskog posla, a u ovom slučaju i težinu zadatka koji je imao Ranieri – braniti titulu sa timom koji je i prošle sezone bio kandidat za ispadanje. Leicester ni danas nema, kao što ni prošle sezone nije imao, više od tri-četiri igrača koji bi igrali prvu postavu u, recimo, Southamptonu, Evertonu ili West Hamu, pa je zato lako shvatiti zašto su na tabeli ispod navedenih timova i bore se za opstanak. Pa dobro, ako ni prošle sezone nisu imali "više od tri-četiri igrača koji bi igrali prvu postavu u, recimo, Southamptonu, Evertonu ili West Hamu", kako su osvojili titulu? Zato ta titula i jeste čudo. Zato je na početku prošle sezone Jordan Veretout odabrao Aston Villu umjesto Leicestera smatravši da je ona bolja, a ona je zapravo ispala iz lige, dok je Leicester osvojio titulu.
A da je Leicester osvajanjem titule postao klub koji se može "klati" sa ostalim "teškašima", vrlo vjerovatno ga ne bi napustili N'Golo Kante niti šef skauting službe Steve Walsh.
Fudbalski svijet je stao uz Ranierija, jer otkaz uručen njemu direktno udara na trenersku profesiju, na fudbalere, na cijeli ovaj sport. Ovakav epilog ide na stranu onih koji misle da su pametniji i pravedniji nego što jesu, onih koji u fudbalu vide biznis i ličnu promociju i onih koji ovakvim odlukama liječe svoje frustracije.
A cijeli svijet, ne samo fudbalski, koji je pratio Ranierija i njegov Leicester u njihovoj priči vidio je nadu, inspiraciju, glas potcijenjenog čovjeka koji kazuje da je sve moguće. Trijumfalni pohod dobroćudnih Lisica ostavio je univerzalnu poruku u kojoj je lako pronaći smisao i raširiti osmijeh na licu, a to je, valjda, jedna od najvrijednijih stvari koje čovjek može uraditi.
I zato na kraju, kada razmišljate o tome da li je nestao, da li nestaje ili zapravo i dalje postoji smisao u fudbalu, odnosno u svemu što možete povezati sa fudbalom, ne gubite nadu za dobrim stvarima, jer ako pitate Ranierija, on će sigurno kazati da je sve vrijedilo. Ranierija i vlasnike koji su mu uručili otkaz posmatrajte kao vaš mogući izbor. Ili ćete biti Ranieri ili ovi drugi. Opcija broj dva češće stavlja obraz pod znak upitnika. A ako izaberete lik i djelo italijanskog stručnjaka, možda nećete uvijek biti cijenjeni onoliko koliko zaslužujete, ali odabrat ćete put koji budi i ostavlja inspiraciju - jednu od vrijednosti koja nema cijenu.
