Sarajlija Amir Hadžić radi kao nogometni trener u SAD-u, a u znak zahvalnosti teren su nazvali po njemu
U prilogu za lokalnu televiziju KCRG prisjetio se života u Sarajevu pod opsadom.
"Mama bi me probudila usred noći i rekla da opet bombarduju. Tada bismo išli u stan koji se nalazio na sredini zgrade jer je bio malo sigurniji", kazao je Hadžić.
Osim bombardovanja, prisjetio se problema s nedostatkom drva, hrane i vode tokom napada agresora na grad.
"Ujutro sam imao sastanak sa bratom i roditeljima. Moj otac bi rekao da će on biti zadužen za drva, brat bi preuzeo brigu o hrani, a ja sam bio zadužen za vodu. Išao bih na najbliži izvor i čekao u redu sa stotinama ljudi, moleći se da nas ne pogodi granata", prisjetio se Amir.
Nakon skoro četiri godine, Hadžić je donio odluku da ode iz Sarajeva. Uspio je pobjeći u Hrvatsku i narednih osam mjeseci proveo je u izbjegličkom kampu. Na kraju je došao u SAD i pronašao put do Iowe. U lokalnim novinama je vidio oglas za nogometnog trenera na Univerzitetu Mount Mercy u Cedar Rapidsu.
Kao biografiju je imao samo album koji je donio iz Sarajeva, a koji je sadržavao isječke iz novina i bilješke o svakoj utakmici u kojoj je igrao od dječačke dobi do profesionalnog bavljenja nogometom.
Dobio je mjesto glavnog trenera i od tada se uspješno bavi tim poslom. Škola je 28. septembra obilježila njegovih 25. godina u klubu nazvavši nogometni teren po njemu, javlja KCRG.
"On je tako dobra osoba, on je najbolji čovjek kojeg poznajem, za mene predstavlja očinsku figuru", kazao je Will Hanigan o Amiru.
Hadžić je kazao da život u Iowi smatra blagoslovom i ističe da ga je rat naučio da cijeni male stvari.
"Nevjerovatno je kako stvari uzimamo zdravo za gotovo. Treniram mlade ljude i često razmišljam o tome kako oni misle da je normalno, recimo, voziti automobil kad napunite 18 godina i imati sve što vam je potrebno. Mislim da ljudi nisu ni svjesni koliko smo mi koji živimo u SAD-u sretni što imamo takvu vrstu sigurnosti", kazao je Hadžić.
