Slučaj Borisa Pavića: Trener sa tribina i klub koji je personifikacija većine drugih bh. klubova

Pavić tako preuzima klub čiji navijači igračima otimaju opremu pošto smatraju da je igrači nisu dostojni; klub kojem se provaljuje u prostorije; klub kojem na utakmice više ne dolaze hiljade kao u doba kada je Pavić tu igrao, nego dolaze 62 navijača; klub kojeg trener napušta, a da niko ne zna za to i klub koji je četiri boda iznad zone za ispadanje.

Ah, da. Čelik je u januaru 2015. godine bio klub koji duguje više od tri miliona maraka poreznoj upravi – a toliko duguje i danas – i koji zbog toga strancima ne može izdati radnu dozvolu. I sada, pošto je Pavić stranac, on će tokom zvaničnih utakmica, umjesto na trenerskoj klupi, sjediti na tribinama među navijačima i tako pokušati sa klubom opstati u Premijer ligi. To su uslovi koje je zatekao Pavić i tako je završila potraga za trenerom koji će sjediti na klupi - sa trenerom koji će, ustvari, sjediti na tribinama.

Kako izvući najbolje?

Međutim, to Pavića nije natjeralo da se žali, nego da izvlači najbolje. Predani rad, apsolutna disciplina, međusobno poštovanje, građenje kostura ekipe od igrača koji su iz Zenice kako bi bili privrženiji klubu i neizmjerna volja da pomogne klubu u kojeg se zaljubio 2001. godine kada je u zeničkoj euforiji u Intertoto kupu davao golove Denizlisporu, bili su aduti na kojima je Pavić projektirao svoj mandat.

Do kraja sezone, ne samo da je uspio ostaviti Čelik u društvu najboljih klubova Bosne i Hercegovine, nego je na kraju završio sedmi sa nizom od deset utakmica bez poraza u kojima je ostao neporažen protiv Sarajeva na Koševu, Zrinjskog i Željezničara na Bilinom Polju i u kojima se pobjedom 5:3 osvetio Širokom Brijegu za onih 7:2 iz prvog dijela sezone.

Pred ovu sezonu obećano mu je da će klub riješiti problem oko radne dozvole, a zauzvrat Pavić je 15. septembra dobio rješenje da mora napustiti zemlju na period od 30 dana. Ipak, on je nakon uložene žalbe produžio sebi rok, nastavio raditi istim tempom i nakon 14. odigranih kola Čelik je šesti sa osam bodova manje od prvoplasiranog Zrinjskog. U osam domaćih utakmica ostvario je šest pobjeda među kojima je i ona protiv Slobode koja je još samo na Koševu gubila u ovoj sezoni.

I na koncu svega toga, nakon posljednje pobjede nad Veležom na Bilinom Polju na kojoj Čelik nije imao ni oficijalnog spikera na stadionu niti osobu za odnose sa medijima, samo dan nakon što se vratio sa obilježavanja "Dana mrtvih" u rodnom Sinju gdje mu je prije nepunih mjesec dana preminuo otac, Pavića je dočekao papir na kojem piše "jednostrani raskid ugovora" čime je postao bivši trener Čelika.

Hladnokrvni pozdrav

Nakon 284 dana u kojima je trpio sve "minuse" kluba koji je tek krajem oktobra nakon mjeseci pokušavanja uspio ispuniti kvorum i konačno održati sjednicu Skupštine; u kojima je svaki put u zvaničnim utakmicama sjedio na tribinama i nijednom ni prije ni poslije utakmice ga niste mogli vidjeti kako daje izjave pošto je to morao raditi pomoćni trener Elvedin Beganović; u kojima nije mogao dovoditi strane igrača i u kojima se borio sa Službom za poslove sa strancima da ne bi napustio zemlju, Paviću su od Komiteta za hitnost hladnokrvno pokazana izlazna vrata.

Na takav način u klubu su mu iskazali poštovanje i "čestitali" na brojkama koje kažu da je Čelik pod vodstvom Pavića u 29 utakmica u Premijer ligi ostvario 13 pobjeda, 10 remija i šest poraza. Ukupno je od mogućih 87 bodova uknjižio 49. U tom istom periodu više bodova od Čelika ostvarili su Sarajevo (59), Zrinjski (58), Sloboda (56), Željezničar (53) i Široki Brijeg (50).

Obratimo li pažnju na poraze, samo su Sloboda (5), Široki Brijeg (5) i Zrinjski (3) manje puta poraženi od Čelika i jedino su ova tri pobrojana kluba, uz Čelik, koji od januara ove godine do danas, dakle u mandatu Pavića, nemaju poraz na domaćem terenu. Šest poraza kao i Čelik u navedenom periodu zabilježili su Sarajevo, Željezničar i Radnik iz Bijeljine.

Brojke jasno govore da je Pavić od ekipe koja je bila bliže zoni za ispadanje nego sredini tabele napravio klub kojeg stepenica dijeli od plasmana u Evropu, a sve to u uslovima s kojima se rijetko susreće ijedan trener u najvećem rangu bilo koje države Starog kontinenta, jer, podsjetimo, Pavić je mečeve pratio sa tribina, nije mogao dovoditi strane igrače, a klub se guši(o) u dugovima.

Realnost bh. fudbala

No, Pavićeva priča se ne treba i ne smije ograničiti samo na odnos njega i Čelika. Ta priča nas tjera da postavimo neka pitanja. Ako je Pavić pod uslovima kakve je imao (sjetite se broja navijača, oduzimanja dresova, januarskog šoua sa trenerima, Pavićevog boravka na tribinama), u periodu kojem je boravio, napravio rezultat po kojem je Čelik među šest najboljih klubova lige, onda da li je on nedovoljno cijenjeni genijalac ili je konkurencija katastrofalno loša? U kojoj je krajnosti veća istina?

Možda je "zenički razvod" najrealnija slika našeg fudbala u kojem se klubovi, kao i Čelik koji je ovog ljeta proslavio 70 godina postojanja, najviše pozivaju na dugogodišnju tradiciju, jedino što se može porediti sa evropskim standardima. A šta, zapravo, ijedan klub ima od tradicije ako ne postoji kvalitetna organizacija unutar kluba; kvalitetan skauting, PR služba, tim menadžment i ljudskost?

Astana iz Kazahstana je stara šest godina, nema tradiciju, ali svako druge sedmice igraju grupnu fazu Lige prvaka protiv Benfice, Galatasaraya ili Atletico Madrida. A ako nije relevantno poređenje sa Astanom zbog velikog bogatstva s kojim taj klub raspolaže, najbolji primjer može biti Mladost Doboj-Kakanj koji je za kratko vrijeme, zahvaljujući kvalitetnoj organiziaciji u klubu, iz Kantonalne lige stigao do debitantskog nastupa u Premijer ligi i pokazao veliku ozbiljnost u mnogim segmentima.

Profesionalnost onih koji se diče samo sa tradicijom obično se samo u gramima mjeri i zato je neophodno prepuštanje posla osobama koje shvataju zahtjeve modernog fudbala. Čelik je samo personifikacija većine drugih klubova u ovoj zemlji. Do kada?