"Smajlović me zvao da igram za BiH, šteta što nisam pristao"
Naravno. Za prvi tim sam debitovao 3. aprila 1988. godine protiv Hajduka na Grbavici. Pobijedili smo 3:1, a ja sam postigao pogodak. Inače, karijeru sam počeo 1982. godine pod vodstvom Duška Bajića. U juniorima me preuzeo Vasilije Čiko Radović i sve do prvog tima trenirao me u tandemu sa Sulejmanom Kulovcem. Prošao sam sve reprezentativne selekcije Jugoslavije.
Koja Vam je najdrža utakmica u dresu Željezničara i zbog čega?
Dvoboj koji je odigran u Kruševcu 1989. godine. Izgubili smo 3:0, ali smo izborili opstanak. Samo jedan gol dijelio nas je od ispadanja. Na toj utakmici najviše su 'povukla' Željina djeca. Bili smo bez iskustva, ali sa velikom željom da ostanemo u elitnom razredu. Pamtim da su tada neki igrači izašli na poluvremenu zbog straha. No, nije im smetalo da za sedam dana pozdravljaju publiku na Grbavici. Još pamtim izraz lica Miše Smajlovića poslije te utakmice.
Igrali ste nekoliko godina jugoslavensku prvu ligu. Koji gostujući stadion Vam je ostao u sjećanju kao teren s najžešćim pritiskom domaćih i zašto?
Nisam osjećao nikakav pritisak. Recimo, bilo je simpatično igrati pod Bijelim Brijegom u Mostaru zbog psovki koje su upućivali navijači Veleža. Ti momenti i danas izazivaju smijeh.
Nakon Grbavice odlazite u Južnu Koreju?
Tako je! Bio sam prvi sportista koji je zajedno sa Goranom Gudeljom otišao za Beograd. Kada sam vidio kuda sve to vodi odlučio sam da napustim Sarajevo. Već 21. maja sam otputovao u Južnu Koreju gdje sam ostao četiri ili pet godina. Tu sam postao pravi profesionalac. Stasao sam i kao čovjek i kao fudbaler. Iako sam u Želji igrao u vezi, prekomandovan sam u vrh napada. Osvojio sam dosta trofeja. Pripadam manjoj grupi igrača koji su se iz Azije vratili u Evropu i nastavili karijeru. Samo zahvaljujući meni stigao je i Dragan Škrba, a poslije njega i Simo Krunić sa kojim sam u kumskim odnosima.
Nosili ste i dres Atletica iz Madrida. Kako je bilo u Španiji?
Poslije Koreje potpisujem ugovor sa Jef Unitedom gdje su kasnije radili Ivica i Amar Osim. Za reprezentaciju Jugoslavije debitujem sa dva gola i prodaju me u Španiju u Atletico Madrid. Vieri, Kiko, Jose Mari.. su mi bili saigrači. Uspio sam postići šest pogodaka na trinaest utakmica. Nažalost, povrijedio sam se.
Kako je dalje tekao Vaš profesionalni put, igrali ste poslije i za Werder?
Da. Naredna destinacija bila je Werder, trener Feliks Maghat. Svlačionicu sam dijelio sa Ailtonom, Bodeom, Pizarrom… Ponosan sam na igrače sa kojima sam igrao. Sjećam se da su njemački novinari mene i Pizarra zvali Pizanović, aludirajući na našu sjajnu saradnju.
Mišo Smajlović Vas je u vrijeme dok je bio selektor pozivao da igrate za BiH?
Jeste. Njemu dugujem veliko izvinjenje, jer sam mu obećao da ću igrati za BiH. Poslije sam odustao zbog velikog pritiska. U to vrijeme igrao sam za Werder. Sad vidim koliko sam izgubio. Šteta!
Ni o čemu. Karijeru sam završio u 33. godini. Bio sam u naponu snage, ali bez želje da igram. Shvatio sam da nije sve samo fudbal i da trebam još dosta da radim i da učim.
Jeste li ikada pobjegli iz karantina?
Nisam. Dokazivanje, kome i zašto? Odgovor ne znaju ni oni koji to rade.
Čime se trenutno bavite?
Imam školu fudbala, sportsku dvoranu i apartmane u Beogradu.Uvijek sam želio da budem u sportu i nakon karijere, jer sam tu svoj gazda. Fudbal me ne interesuje dok iz njega ne ode polusvijet. Osnivam badminton klub, finansiram rukometni i košarkaški klub s ciljem da ih privatizujem, jer imam dvoranu. U tim sportovima je manje korupcije. Sa suprugom Aleksandrom imam tri kćerke. Kristina je prije 17 godina rođena u Južnoj Koreji, Marija prije jedanaest u Njemačkoj, a Sofija prije četiri godine u Španiji.
Nedavno je Vaš nekadašnji klub Željezničar proslavio 90. rođendan. Jeste li dobili pozivnicu za proslavu?
Ne. Evo ja nisam bitan, ali znam da nisu zvali ni Vladu Čapljića, Zorana Matkovića, Sinišu Nikolića, Gorana Gutalja…Ne znam šta je razlog tome.
''Gospodin od glave do pete. Šteta što je rođen na Balkanu. Bio je veliki uvijek, ali je 1992. godine za mene postao velikan''.
O bivšim saigračima:
''Branislav Berjan, Edin Ćurić, Vlado Komšić, Edim Hadžialagić i ostali bili su prave kolege nama mlađima. Sjajni sportisti i ljudi. Uvijek su mi davali dobronamjeran savjet. Prerana smrt Suada Katane me posebno šokirala. Nepravda i tuga. Za njega kažem da je najbolji odbrambeni igrač sa kojim sam igrao''.
