Spencer sa Koševa, Vahidin Musemić: Buntovni i neustrašivi golgeter zauvijek je otišao u legendu

U Sarajevu

Klanjana dženaza Vahidinu Musemiću, brojne poznate ličnosti prisustvovale posljednjem ispraćaju

Ekvadorski napadač Alberto Spencer (1937. - 2006.), najbolji strijelac svih vremena Copa Libertadoresa sa 54 gola, obilježio je zlatnu eru urugvajskog Penarola tokom 60-ih godina prošlog stoljeća kada je taj klub osvojio tri titule prvaka Južne Amerike i dva Interkontinentalna kupa. Sa 326 golova najbolji je strijelac svih vremena slavnog tima iz Montevidea, a posebno je plijenio u zračnim duelima i igrom glavom, zbog čega je dobio nadimak "Čarobna glava".

I baš u vrijeme kada je 1966. godine u dva meča Interkontinentalnog kupa potopio madridski Real i zadivio nogometni svijet, na Koševu je briljirao 20-godišnji napadač Vahidin Musemić, koji je svojim načinom igre neodoljivo podsjećao na Spencera. Navijači Sarajeva su mladog centarfora brzo počeli porediti sa Ekvadorcem i tako je nastao nadimak po kojem i danas mnogi pamte Musemića.

Priča o Spenceru sa Koševa počinje u rodnoj Janji, gdje je kao dječak šutirao nogometnu loptu i pokazivao afinitet prema najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu.

Ipak, kada je dječak došao na svijet, borio se s misterioznom bolešću. Ljekari su mu prognozirali još maksimalno pet mjeseci života i pomalo nemilosrdno poručili ocu da sprema dženazu, ali odlazak kod hodže spasio je Vahidinu život. Pomogao mu je dvopek, umočen u sirće.

Sa 13 godina došao je u glavni grad BiH na školovanje, a u Srednjoj zubotehničkoj školi upoznao je Stjepana Blaževića, tada već igrača Sarajeva, koji ga je i odveo na Koševo.

Musemić se pridružio pionirima 1962. godine koje je predvodio Dobrivoje Živkov, a kada je još jedan legendarni bordo as Franco Lovrić vidio kako dječak igra, oduševljeno je kazao da je pred njima buduća velika fudbalska zvijezda. Vahdin se vrlo brzo nametnuo i dobrim igrama za juniore nakon čega je priključen prvom timu.

Zvanični debi upisao je u 1. kolu na početku sezone 1965/66, sa nepunih 19 godina kada je Sarajevo na Koševu poraženo od Partizana 1:3. Bila je to čuvena generacija Partizanovih beba koja je te sezone igrala briselsko finale Kupa šampiona protiv Real Madrida (1:2), a koji su predvodili legendarni asovi poput Milutina Šoškića, Fahrudina Jusfija, Velibora Vasovića, Mustafe Hasanagića...

Musemić se kasnije prisjećao debija i duela sa čuvenim defanzivcem Vasovićem, priznavši da se uplašio i da ga je snažni stoper nakon zračnog duela i udarca koji mu je zadao, naučio jedno važno pravilo.

"Mali, nikad ne skači poslije svog čuvara, nego se trudi da uvijek prvi skočiš", rekao mu je tada legendarni Vaske, a Musemić se toga savjeta pridržavao kasnije i mnogo mu je koristio.

Na početku karijere igrao je na mjestu ofanzivnog veziste. Iako je bio visok, mršav i nejak, marljivim radom pokušavao je otkloniti nedostatke u igri. Bio je uporan i odlučan, čak iako start nije bio obećavajući. U njegova prva četiri službena nastupa, Sarajevo je isto toliko puta poraženo.

Ipak, standarni prvotimac postat će već naredne sezone (1966/67). Sarajevo je pred početak te sezone ostalo bez dva ponajbolja igrača – defanzivca Aleksandra Ristića i prvog strijelca Džemaludina Mušovića koji su prešli u Hajduk, iako su prethodno načelno dogovorili ostanak na Koševu. Refik Muftić i Svetozar Vujović morali su na odsluženje vojnog roka, dok su klupske legende i veterani Asim Ferhatović i Ibro Biogradilić najavljivali oproštaj od fudbala, ali su odlučili da nastave igrati i pomognu ekipi koja se našla u teškoj situaciji.

Navijači, suočeni s odlascima klupskih vedeta, s pravom su strahovali za opstanak u društvu najboljih, ali na kraju se desilo veliko čudo.

Sarajevo je pod nevjerovatnim oklonostima osvojilo prvu šampionsku titulu, a mladi Musemić je sa 16 ligaških golova bio prvi strijelac ekipe. Iako u prvih šest kola nije postigao nijedan gol, povreda Asima Ferhatovića protiv Rijeke promovisala ga je u prvog centarfora tima. Tada je zadužio legendarnu Hasetovu devetku, koju je u potpunosti opravdao u ostatku fenomenalne sezone. Sarajevo je stiglo i do finala Kupa u kojem je poraženo u Splitu od Hajduka sa 2:1 (prvo finale koje se igralo van Beograda op.a.), a popularni Musemija je i u tome takmičenju blistao sa šest pogodaka.

Velike zasluge za Musemićev rapidan napredak imao je i legendarni trener Miroslav Brozović koji je vjerovao u mladog napadača i koji je s njim dodatno radio i nakon treninga. Njegov igrački i ljudski uzor, rahmetli Asim Ferhatović Hase, kojem se kao klinac divio, također ga je naučio mnogočemu i pomogao mu je u nogometnom razvoju.

Već naredne sezone Musemić je dosegao zvjezdane trenutke karijere, posebno u reprezentativnom dresu. U Kupu šampiona Sarajevo je stiglo do osmine finala, odigravši dva nezaboravna meča sa Manchester Unitedom - ekipom koja je te sezone postala prvak Evrope. Na Koševu je bilo 0:0 uz nepriznati Musemićev gol, kada je po natpisima tadašnjih izvještača lopta prešla gol-liniju. U revanšu na Old Traffordu bilo je 2:1 za Crvene đavole, uz odličnu igru kluba sa Koševa koji je bio dostojan rival engleskom velikanu na putu do evropske titule.

Sjajne igre u dresu Sarajeva nisu promakle ni tadašnjem selektoru reprezentacije Jugoslavije Rajku Mitiću koji je mladom centarforu povjerio mjesto vođe navale. Debitovao je 6. aprila 1968. protiv Francuske (1:1) u kvalifikacionom meču za EP odigranom Marseju, postigavši jedini gol. U revanšu na beogradskoj Marakani bilo je 5:1 uz nova dva gola Musemića, te je Jugoslavija po tadašnjem sistemu takmičenja izborila plasman na završni turnir EP-a na kojem su u Italiji igrale četiri selekcije.

U polufinalu u Firenci bivša reprezentacija je igrala protiv tadašnjih svjetskih prvaka Engleza. U 86. minuti na asistenciju Musemića, legendarni Dragan Džajić postigao je gol za veliku pobjedu i plasman u finale, u kojem je Jugoslovenima rival u Rimu bila domaća selekcija Italije.

Džajić je u 39. minuti doveo Jugoslaviju u vodstvo, ali je Angelo Domenghini deset minuta prije kraja izjednačio na 1:1. Nakon što se i poslije produžetaka rezultat nije mijenjao, o pobjedniku je prema tadašnjim propozicijama odlučivao ponovljeni meč. Pamti se i velika šansa Musemića pri rezultatu 1:0, kada je Jovan Aćimović poslao oštru loptu kroz peterac, paralelno sa gol linijom. Musemić uklizao, ali je zakasnio za djelić sekunude. Umjesto lopte on je završio u mreži. Bio je to jedan od trenutaka koji je obilježio njegovu karijeru.

Rezultatu u prvoj utakmici, tendencioznim suđenjem u korist Italijana kumovao je i švicarski arbitar Gottfried Diens. Dva dana kasnije odigrana je nova utakmica. Italija je nastupila sa pet novih igrača i mnogo svježiji Azurri slavili su sa 2:0 i osvojili su prvu titulu evropskog šampiona.

Musemić nije imao sreće da tada postane nacionalni heroj, ali je odigrao fenomenalan završni turnir, te je po općoj ocjeni u tome periodu bio i najbolji centarfor Evrope. Nakon EP-a, stizale su brojne ponude, među kojima je i ona Fiorentine koja mu je nudila 100 miliona lira, ali ostao je vjeran Sarajevu.

Istina, tih godina često je bio povezivan ca Crvenom zvezdom. Beograđani su ga željeli po svaku cijenu, a i Musemić nije krio simpatije prema njima. Pogotovo što je u to vrijeme dres kluba sa Marakane nosio Dragan Džajić. Njih dvojica bili su veliki prijatelji i ubitačni tandem u reprezentaciji i pitanje je u kojem bi se smjeru odvijala Musemićeva karijera da je prešao u Zvezdu i zaigrao uz najbolje lijevo krilo svijeta.

Pored Džajića, sigurno bi se nadavao još više golova i stekao svjetsku slavu, ali na ruku mu tada nisu išla ni pravila koja igračima i pored isteka ugovora nisu omogućavala da pređu u drugi tim bez saglasnosti svoga kluba. Tako je 1969. Musemić potpisao novi četvrtogodišnji ugovor sa Sarajevom, a ostalo je zapisano da je odigrao i jednu utakmicu za Zvezdu kao gostujući nogometaš u prijateljskoj utakmici protiv Bayerna, što je u ono vrijeme bilo uobičajeno.

Reprezentativac je bio sve do 1970. godine, a u žestokoj konkurenciji u plavom dresu ukupno je odigrao 17 utakmica i postigao je devet golova, iako su mnogi mišljenja da ga je Vujadin Boškov koji je naslijedio Mitića prerano otpisao.

U sezoni 1970/71 igrao je u izvanrednoj golgeterskoj formi i na samo 14 ligaških utakmica mreže je tresao 12 puta, ali zbog loma fibule propustio je gotovo kompletan drugi dio sezone što ga je koštalo titule najboljeg strijelca.

Naredne godine sa Sarajevom je osvojio Ljetnu ligu šampiona, nezvanično takmičenje koje se održavalo u periodu između 1969. i 1973. godine. Na ovom turniru učestvovali su svi poslijeratni fudbalski šampioni Jugoslavije, a koševski sastav je bio jedan od osvajača.

Musemić je 1973. godine otišao na odsluženje vojnog roka, a nakon što je ispunio i tu obavezu, 1974. godine dobio je ponudu francuske Nice koju je sa klupe predvodio legendarni Vlatko Marković. Na njegov nagovor preselio se na Azurnu obalu, gdje je proveo dvije sezone. U prvoj je na 21 utakmici postigao 11 golova. U drugoj mu se kao saigrač pridružio i Josip Katalinski, a Nica je bila vicešampion Francuske. Tada je postigao devet pogodaka.

Ipak, Vahidin je te sezone doživio tešku povredu meniskusa i sa samo 29 godina odlučio je okončati igračku karijeru, zbog čega je u Nici zaradio i invalidsku penziju, od koje je mirno proživio ostatak života.

Vahidin Musemić je bio svojevrsna avangarda među centarforima "sidrašima" iz toga vremena, prototip današnjih modernih napadača.

Kao vrsni špic, osim golgeterskim umijećem, odlikovao se izvanrednom pokretljivošću i izuzetnim tehničkim sposobnostima. Dugog i laganog koraka, nepredviv, svojim kretnjama znao je "vezati" i po nekoliko protivničkh igrača na sebe, čime je otvarao dosta prostora igračima iz drugog plana. U igri glavom i kao skakač, bio je gotovo neprevaziđen. Kako je sam govorio, često je ostajao nakon treninga vježbajući samo taj segment igre, po kome je ostao nadaleko čuven.

Karijeru jednog od najboljih nogometaša u historiji BiH, nažalost, obilježile su i brojne povrede zbog kojih nikada do kraja nije ispunio ogromni potencijal. Prema vlastitom priznanju, imao je deset operacija. Dva puta je lomio nogu, tri puta je imao potres mozga, nekoliko puta je doživio i fakturu nosa... Sve zbog svoje neustrašivosti i beskompromisne igre, kada je glavom išao gdje mnogi ne bi ni nogom.

Nikada se nije štedio i uvijek je davao maksimum zbog čega je bio i ljubimac koševske publike, koja je prepoznala i cijenila činjenicu da je "ginuo" u dresu Sarajeva.

Istovremeno, njegovi čuvari nisu birali sredstva da ga zaustave i po svaku cijenu isporovociraju. Bio je stalna meta protivničkih psovki, raznih uvreda i udaraca, na koje je često znao uzvratiti.

Temperamentan i eksplozivan, često je dobivao crvene kartone i duge suspenzije, jer se čak znao i fizički obračunati sa prgavim protivnicima. Stariji ljubitelji nogometa kažu da je njegov, također impulsivni brat Husref, još i "miran" kakav je u igračkim danima bio Vahidin, a u septembru će o njima biti emitovan i film "Braća" autora Edina Isanovića.

Legendarni as nije samo ulazio u konflikte sa protivnicima. Nerijetko je bio i u okršaju sa čelnicima kluba. Pamti se meč protiv Dinama u Zagrebu kada ga je rukovodstvo neposredno pred utakmicu suspendovalo, ali Musemić je to potpuno zanemario i sa kapitenskom trakom izašao je na Maksimir, predvodeći igrače Sarajeva.

Zbog silnih povreda i suspenzija, prolazio je kroz mnoge teške periode u karijeri. U brojnim intervjuima nije skrivao razočaranje, često se osjećao usamljeno i odbačeno pa čak i od vlastitog kluba.

Kada mu je bilo najteže, malo ko je razumio buntovnog mladića iz Janje osim njegovog idola - Haseta. On mu je pomagao da prevaziđe poteškoće koje su ga pratile u karijeri i kada je pred njim sve bilo "crno".

Iako se prerano oprostio od nogometa, Musemić je ostao zapamćen kao jedan od najboljih napadača svih vremena na ovim prostorima. Prema podacima iz klupske monografije Bordo vremeplov, za Sarajevo je odigrao 182 zvanične utakmice, postigavši pri tome 83 gola. Računajući i nezvanične utakmice, Musemić je upisao 293 nastupa i postigao 169 golova u bordo dresu.

Nakon okončanja karijere vratio se u Sarajevo i posvetio se porodici. U svom gradu i voljenom klubu ostao je i u teškim ratnim vremenima kao tehnički direktor, a i narednih nekoliko godina proveo je na rukovodećim mjestima.

Zbog zdravstvenih poteškoća vremenom se distancirao od rada u nogometu, ali uvijek je isticao pripadnost FK Sarajevo o kojem je govorio sa posebnim žarom.

"Mislim da sam mnogo dao da klub postane ono što danas jeste. Nastali smo u istom mjesecu, istoj godini. Beskrajno volim klub. Kada sam igrao, davao sam maksimum za bordo dres, igrao sam do krajnjih granica svojih mogućnosti. Meni je smetalo kako su se pojedini igrači odnosili prema dresu FK Sarajevo. Bilo ih je koji nisu davali maksimum. Zaista mi je to teško padalo", znao je reći legendarni Spencer.

Kao nogometaš bio je izuzetno srčan i borben, ali Musemić je do kraja ostao čovjek velikog srca i van terena. Kao i rahmetli Hase, često je pomagao siromašne i nemoćne, čak iako ih nije ni poznavao.

Od nogometa nije mnogo zaradio i kroz život i karijeru su ga pratile mnoge poteškoće, ali zauvijek će ostati upamćen kao vrhunski nogometaš i ljubimac navijača širom Jugoslavije, po kojem su mnogi davali imena svojoj djeci.