Specijal / Sunovrat Željezničara između ličnih i klupskih interesa
Ne Senad Misimović ili Nihad Selimović, ne Amar Osim ili Slavko Petrović i ne Mirsad Šiljak. Žrtva koja je napravljena plod je ljudskih grešaka, sujete i nepravde, a u sportu je to previše.
Stvari stoje ovako: Željezničar nema pravo nastupa u evropskim takmičenjima za sezonu 2019/2020. Uređena i renovirana Grbavica, barem prema zvaničnoj odluci koja je trenutno na snazi i koja će se teško promijeniti, ni 2019. godine neće gledati ozbiljan klupski evropski nogomet, iako je bila predviđena i najavljena za takve stvari. Grijeh je, htjeli to priznati ili ne, nakon višegodišnjeg taloženja stigao na naplatu, čime je stavljena tačka na jednu neuspješnu višegodišnju priču o klubu čiji je interes previše puta bio u sjeni ličnih iživljavanja.
Hronologija samouništenja evropskog projekta
Počelo je s Edisom Mulalićem, sada već davne 2016. godine. Željezničar je tokom zimskog prijelaznog roka u sezoni 2015/2016, pod palicom nove upravljačke strukture predvođene Senadom Misimovićem, a najviše zahvaljujući unosnim transferima Riada Bajića i Amira Hadžiahmetovića, odradio jedan od najboljih poslijeratnih prijelaznih rokova, najavivši evropski projekat koji je direktno i bez imalo ustručavanja obećavao preuzimanje potpune dominacije u domaćem prvenstvu i konačni evropski iskorak.
Dres Plavih u veoma kratkom periodu obukli su Miroslav Stevanović, Goran Zakarić, Ivan Lendrić, Adnan Zahirović i brojna druga zvučna imena, a kao cilj tada potpuno rekonstruisanoj i znatno pojačanoj ekipi pod vodstvom "čarobnjaka" Mulalića postavljen je pokušaj da se iz teške i bezizlazne situacije s polusezone izbori izlazak u Evropu. Na Grbavici je zavladala prava nogometna groznica, a u prvom kolu proljetnog dijela u Dolini ćupova je pobjedu protiv Širokog Brijega proslavilo čak 10.000 navijača koji su prepuni elana došli podržati počekat izgradnje nekog novog Željezničara.
Mulalić, koji je s juniorima Plavih protutnjao Omladinskom Premijer ligom godinu dana ranije, redao je pobjede na klupi prvog tima i korak po korak približio je Želju vrhu tabele, vrativši nadu da je izlazaku u Evropu nekim čudom moguć. S prvim porazom, što je valjda normalno za jedan tek sastavljen i neuigran tim, a još od znatno snažnije Slobode u Kupu BiH, atmosfera se dijametralno suprotno promijenila. U svemu tome, učinjen je prvi grijeh, stvaranjem nepotrebnog pritiska, a ubrzo i bukvalnim tjeranjem s klupe čovjeka koji zbog iskrene i bezuslovne ljubavi prema klubu u kojem je izgradio ime nije želio iznositi prljav veš koji se već tada počeo skupljati. A trebao je, očigledno.
Bahati čelnici Željezničara, koji su klub zatekli u izuzetno povoljnoj i poželjnoj finanijskoj situaciji, uspjeli su na samom tom početku mandata ozbiljno uzdrmati bh. javnost ponudom za najboljeg igrača FK Sarajevo Harisa Duljevića, za kojeg su bili spremni izdvojiti 400.000 eura. Ponuda je, naravno, odbijena.
U iščekivanju nove sezone i novog trenera, s već tada izgubljenim kompasom o vrijednostima kluba, na Grbavicu je na izrazito insistiranje "s vrha" stigao jedan od najgorih trenera u Željinoj historiji - Miloš Kostić, koji je već nakon šestog kola također otjeran iz kluba.
Željezničar je već naljeto 2016. godine zakoračio u tamni svijet stalnih promjena, s mnoštvom igračkih, a već tada i strukturalnih dolazaka i odlazaka praćenih prvim prijevremenim raskidima ugovora. Uspjeli su Plavi potpisati, a zatim i spektakularno najaviti dolazak Španca Javiera Hervasa, koji eto, uslijed svega toga, nije ni debitovao u Premijer ligi BiH koja počinje u julu (!).
Mir u kuću, nakon turbulentnih osam mjeseci, vratio je Slavko Petrović. Nakon dolaska iz Radnika, trener koji je zanat učio u Njemačkoj u potpunosti je preporodio tim, u već izgubljenoj sezoni brzo je konsolidovao redove i vratio Želju u vrh tabele - na prvo mjesto, stvorivši drugu najbolju atmosferu koja je do danas vladala na Grbavici.
Između brojnih kritika među kojima mnoge ne mogu ni biti spomenute, činjenica je da je Željezničar pod vodstvom nove upravljačke strukture poslovao u potpunosti transparentno, što je presedan u bh. nogometu, prateći isti onaj evropski projekat koji je svoju punu afirmaciju doživio izgradnjom istočne tribine. Uz veliku pomoć navijača kao glavnih finansijera i proizvođača prijeko potrebne euforije, čelnici kluba izborili su se za novu, renoviranu Grbavicu, poklonivši joj novoizgrađenu istočnu tribinu i siguran povratak evropskog nogometa u Dolinu ćupova, što je samo po sebi ogroman uspjeh. Željezničar je, uz sve to, pod vodstvom Slavka Petrovića bio glavni kandidat za duplu krunu i identično kao kod Mulalića, s prvim porazom stvorena je negativna atmosfera koja je pored ispadanja iz Kupa BiH dodatno zatrovana ispuštanjem faktički osvojene titule prvaka. Tri kola prije kraja, pred gostovanja Krupi i Sarajevu, Željo je imao četiri boda više Zrinjskog, ali remijem na Vrbasu i bolnim porazom u ključnom meču od gradskog rivala na Koševu, gdje su igrači neobjašnjivo igrali s minimalno zalaganja, uspjeli su od gotovog rezultata napraviti veresiju i titula prvaka otišla je u ruke Plemića koji su ključnu pobjedu u Bijeljini ostvarili nakon nepostojećeg penala u 95. minuti.
Izgubljene vrijednosti kluba
Slavko Petrović tako se preko noći pretvorio u tragičara, iako mu je pri dolasku cilj isključivo bio izlazak na evropsku scenu. Potpuno zamračena atmosfera vladala je tada na Grbavici, uprkos lažnoj podršci koju je Petrović od čelnika dobio, sve do 2. pretkola Evropske lige i ispadanja od puno kvalitetnijeg švedskog AIK-a, nakon čega su, obratite pažnju, dan prije početka Premijer lige BiH uručili otkaz ovom treneru i na mjesto šefa stručnog štaba doveli još jedan izdanak omladinskog pogona - Admira Adžema.
Željo je u tim trenucima svim silama pokušavao vratiti vrijednosti koje je klub uslijed svih nepromišljenih poteza izgubio, pružio je priliku Adžemu i već na polusezoni rodila se nova nada da Plavi mogu osvojiti duplu krunu. Adžem je, s potpuno novim timom koji se na Grbavici preko noći promijenio, također stigao na korak od duple krune, ali maler - koji se kao omča zavezao oko vrata kluba, svojih bukvalno pet minuta dočekao je u Mostaru gdje je Željezničar u 88. minuti imao vodstvo od 3:0, no opet je uspio izgubiti nemoguće, prokockati pobjedu koja je značila i osvajanje titule i sezonu je završio samo s osvojenim trofejom Kupa BiH.
Koliko je taj trofej bio važan navijačima najbolji je pokazatelj porazno prazna Grbavica u finalnom meču protiv Krupe, nakon kojeg se i hrabrom Adžemu, o čijem otkazu se uveliko pričalo, zahvalilo na saradnji i čelnici su opet odlučili uploviti u neke nove trenerske vode, pokazavši da je izgubljena svaka kontrola nad vođenjem kluba. Nova sezona i novi "genijalni" potez bio je dovođenje Slobodana Krčmarevića, srbijanskog trenera koji je nakon samo dva kola i poraza u prvom meču 2. pretkola Evropske lige od Apollona na Grbavici, shvativši gdje je došao, podnio ostavku, rekavši kako igrački kadar i on na čelu s njim ne mogu odgovoriti na nerealne ambicije kluba.
Već tada je Željo bio samo blijeda kopija one ekipe s početka 2016. godine, a nakon odlaska Krčmarevića na klupu je došao stari Željin vojnik - Milomir Odović, koji je kao i Petrović nekoliko godina ranije samo trebao vratiti mir u ekipu i pokušati izboriti jednu od prve četiri pozicije.
Šest vezanih poraza i repovi iz prošlosti
Odović je, kao mnogi njegovi prethodnici, uz dozu navijačke eurofije imao dobar početak, nakon čega su čelnici kluba, s prvim lošim rezultatima i po već starom receptu, počeli i s konačnim uništavanjem ekipe. Uz sporazumne raskide ugovora, što je na Grbavici postala uzrečica, klub je otišao i korak dalje pa je tako nakon pobjeda protiv Čelika i Zrinjskog odlučio kazniti igrače zbog loših rezultata u mjesecu prije toga, što je izazvalo štajk čitave svlačionice, a sve je završilo suspenzijama i optužbama prema pojedincima kako su oni isključivi krivci zbog teške situacije u kojoj se klub našao. Do kraja prvenstva i Odović je kao poraženi vojnik napustio klupu, a klub je uspio nanizati pet uzastopnih poraza, što je najgori niz u historiji FK Željezničar.
Neslavan kraj, nakon svega što se u klubu izdešavalo, bio je neminovan. Ostavivši mnoge repove iz svog mandata, upravljačka struktura bez ikakvog objašnjenja, završne riječi i izvinjenja navijačima napustila je klub, a na čelo Željezničara stigao je uspješni predsjednik OKK Spars Nihad Selimović, čiji je prvi potez bio imenovanje Amara Osima za novog šefa stručnog štaba. I tako se, pored svih problema, euforija još jednom vratila na Grbavicu i trajala sve do prvog kola proljetnog dijela kada je Željezničar doživio i šesti vezani ligaški poraz, ovaj put od Radnika u Bijeljini i to nakon što su gol primili skoro sa centra igrališta.
Do kraja sezone, koja je nedavno privedena kraju i u kojoj je, povrh svega, gradski rival Plavih FK Sarajevo osvojio duplu krunu, Željo je uspio odigrati nekoliko kvalitetnih utakmica i sezonu završiti na četvrtom mjestu, koje u konačnici vodi u Evropsku ligu. Ili je barem trebalo voditi, da novo rukovodstvo kluba, pod potpuno nejasnim, neopravdanim i nelogičnim okolnostima, nije četiri dana zakasnilo sa isplatom dugovanja Slavku Petroviću, što UEFA najrigoroznije kažnjava i odlukom Komisije za licenciranje Nogometnog saveza BiH Željezničar je dobio završni udarac - nije mu izdata licenca za Evropu.
I na kraju, nije bitno ko je kriv. Šest mjeseci nakon odlaska iz kluba, bivša upravljačka struktura nikada se ni formalno ni neformalno nije oglasila. Okrenuli su leđa, zatvorili vrata i otišli. Tako se ne radi u interesu kluba. U interesu kluba se ne dovodi 40 igrača za četiri prijelazna roka, od kojih 15 dobije sporazumni raskid ugovora. U interesu kluba se ne mijenjaju treneri svakih pola godine, ne ulazi se u ratove s drugim klubovima, bivšim igračima i medijima. U interesu kluba se gradi stadion, što je opet, administrativno pitanje. U interesu kluba se planira budućnost, a ne sadašnjost, jer nemoguće je jedne godine uz Miroslava Stevanovića i Gorana Zakarića na krilnim pozicijama poslati unosnu novčanu ponudu za Harisa Duljevića, a već sljedeće godine ostati bez pomenute dvojice, uz alternativu iz Prve lige Federacije BiH. To je lutanje.
