Analiza / Treba li nam selektor stranac? Reprezentacije iz regiona su uspjehe imale većinom s domaćim trenerima
Zajednično za posao selektora reprezentacije i šefa stručnog štaba u klubu je jedino što oba moraju imati trenersku licencu.
I dok se u klubu trener svakodnevno nalazi u kontaktu s igračima i ima vremena uigravati akcije, mehanizme iznošenja lopti, izvođenja i branjenje prekida... u reprezentaciji su selektoru igrači na raspolaganju samo nekoliko dana, te su dvije ključne stvari za uspjeh odabir igrača (kao što i samo ime funkcije kaže - onaj koji pravi selekciju igrača), te motivacijski momenat.
I dok svaki licencirani trener može odabrati 20-30 najboljih igrača određene zemlje, za motivisanje je potrebno da poznaje dobro mentalitet tog naroda, odnose u savezu i generalno u državi, a nije nebitno i da poznaje i kvalitet domaće lige. Stoga je uobičajeno da svaki savez bira selektora iz svoje države, a primjeri gdje stranac koji nema nikakve kulturološke veze sa zemljom čiju nogometnu četu vodi bude uspješan su izuzetno rijetki.
U historiji svjetskih i evropskih prvenstava samo je jedan stranac bio na klupi zemlje koja je osvojila veliko takmičenje. Naravno, riječ je o Ottu Rehhagelu koji je sa Grčkom osvojio Euro 2004. godine.
Stoga je sasvim legitimno postaviti pitanje da li nogometnoj reprezentaciji Bosne i Hercegovine treba stranac na selektorskoj poziciji?
Tačnije, da li Bosni i Hercegovini treba novi stranac na klupi?
Našu selekciju je do sada vodilo 11 stručnjaka, a dvojica su bili stranci - Miroslav Blažević i Robert Prosinečki i oba su imali manje od 50 posto pobjeda na klupi Zmajeva.
Kako bi se bolje mogla analizirati situacija sa stranim trenerima "zavirili" smo u komšiluk s obzirom na to da imamo sličan, ako ne i isti mentalitet i pogledali kako su prolazili naši susjedi nakon raspada bivše Jugodlavije sa domaćim, a kako sa stranim stručnjacima.
Hrvatsku su od osamostaljenja vodili isključivo hrvatski treneri.
Redom su za kormilom Hrvatske sjedili Dražan Jerković, Stanko Poklepović, Vlatko Marković, Miroslav Blažević, Mirko Jozić, Otto Barić, Zlatko Kranjčar, Slaven Bilić, Igor Štimac, Niko Kovač, Ante Čačić i sadašnji selektor Zlatko Dalić.
Da je u slučaju Hrvatske oslanjanje na domaću struku bio pogodak govore ne samo drugo i treće mjesto na svijetu do kojeg su ih vodili Blažević 1998. i Dalić 2018. godine, govori i podatak da se Hrvatska samo dva puta nije kvalifikovala na velika takmičenja - 2000. na Euro (Blažević) i 2010. godine na Svjetsko prvenstvo (Bilić).
Srbija, uključujući SR Jugoslaviju i SCG, je promijenila 18 selektora, a dvojica su bili stranci.
Domaći stručnjaci su imali skoro polovičan uspjeh kada je u pitanju plasman na velika takmičenja, te su pet puta otišli na takmičenja iz 12 pokušaja za razliku od stranaca koji su bili velika nogometna imena.
Javier Clemente je vodio ekipu u kvalifikacijama za Euro 2008., a Dick Advocaat u kvalifikacijama za Euro 2016. godine. Pod vodstvom Španca Srbija je završila na trećem mjestu u kvalifikacijama i nije otišla na Euro, dok je Nizozemac nakon samo četiri susreta u kojima nije zabilježio nijednu pobjedu dobio otkaz.
Crna Gora je od osamostaljenja imala pet selektora, a većina su bili stranci. Tako su Crnu Goru vodili dva domaća i tri strana selektora. Crnogorci na klupi svoje reprezentacije su bili Zoran Filipović i Branko Brnović, a stranci Zlatko Kranjčar, Ljubiša Tumbaković i aktuelni selektor Faruk Hadžibegić.
Crnogorci su šest puta učestvovali u kvalifikacijama za velika takmičenja i nisu se nijednom plasirali, no strani stručnjaci su na klupi Crne Gore postigli mnogo bolje rezultate.
Filipović je vodio veoma loše reprezentaciju u kvalifikacijama za SP 2010. godine u kojima je ostvario samo jednu pobjedu i zauzeo pretposljednje mjesto u grupi.
Nakon njega na klupu je sjeo Kranjčar koji je ostvario i najveći rezultat. U kvalifikacijama za Euro 2012. Crna Gora je zauzela drugo mjesto u grupi i došla do baraža, no tamo je u dvije utakmice bila uspješnija Češka.
Potom je savez odlučio postaviti domaćeg stručnjaka, ovaj put Brnovića koji je ekipu vodio u kvalifikacijama za SP 2014. i EP 2016., te ih je završavao na 3. i 4. mjestu.
Posljednja dva selektora Crne Gore su stranci. Tumbaković je u kvalifikacijama za SP 2018. godine bio 3., a potom je katastrofalno vodio ekipu u kvalifikacijama za predstojeći Euro i napustio je klupu kako bi otišao voditi Srbiju. Njega je naslijedio Hadžibegić i završio kvalifikacije koje su bile najgore u historiji Crne Gore - nijedna pobjeda i posljednje mjesto u grupi.
No, Hadžibegić je sjajno vodio ekipu u Ligi nacija gdje je Crna Gora osvojila grupu sa skorom 4-1-1 i plasirala se iz Lige C u Ligu B naredne sezone.
Kada pogledamo učinke svih selektora u zemljama u okruženju, ali i našoj, jasno se nameće zaključak da su uspjesi stranaca na našim geografskim dužinama i širinama izuzetno rijetki, ali ne i nemogući.
Odluka ostaje na Nogometnom savezu Bosne i Hercegovine - da li se kockati i tražiti "svog Kranjčara" ili se okrenuti domaćim snagama. No, morat će biti svjesni da je veća vjerovatnoća da će umjesto "Kranjčara" dovesti "Advocaata". A tada će im trebati dobar "advokat" da se opravdaju pred narodom nakon već tri neuspješna kvalifikaciona ciklusa i pada Zmajeva iz prvog u četvrti šešir u razmaku od samo četiri godine.
