Cristiano Ronaldo već je u Saudijskoj Arabiji, a njegov put pratit će Lionel Messi i Karim Benzema. S velike euro-scene odlaze heroji našeg djetinjstva, no najveću instant-tugu među fanovima izazvao je odlazak Zlatana Ibrahimovića.
Već danima se spominje odlazak legendarnog švedskog napadača. Međutim, očekivao se prelazak u Monzu, gdje ga je stara škvadra (Silvio Berlusconi i Adriano Galliani) pozvala da završi sezonu. U razgovoru za Gazzettu dello Sport Ibrahimović je prije samo nekoliko dana potvrdio ponudu Monze te najavio ostanak na terenu makar na još neko vrijeme.
Šta se u međuvremenu preokrenulo u Zlatanovoj glavi, to niko ne zna niti će se saznati, ali se promijenilo mnogo toga. Umjesto oproštaja od Milana, oprostio se skroz od nogometa. Baneri s porukom "GODbye Zlatan", bili su postavljeni na San Siru i mirisalo je na kraj. Znali su to i navijači Milana pa su mu priredili kreativnu koreografiju, no uprkos tome što su znali šta se dešava, nisu se mogli pripremiti na to da ih Zlatanovo obraćanje ne navede na suze.
Iako se čini da su njegovi zlatni dani davna prošlost, sjećanja su još uvijek svježa. Za to ima mnogo zasluga i u njemu samom. Koliko god savršeno fizički izgledao, naizgled spreman da po ko zna koji put nadjača sve rivale, tijelo je konačno reklo svoje i odlučio je završiti karijeru. No, ratnički se borio da imamo i svježa pamćenja na njegova djela pa tako je i u posljednjoj sezoni, u kojoj mu je tijelo dozvolilo samo četiri nastupa, uspio postaviti rekord kao najstariji strijelac u historiji Serije A.
Četiri teksta ne bi bila dovoljna da se samo teza po teza nabroje memorije s terena i van njega, koje nam je ostavio, jer je najunikatnije nogometno biće ikada. Tragom tih memorija ostat će uzor generacija koje stasavaju i dolaze, kao što je bio dijelom našeg odrastanja i često uzvikivano prezime na školskim igralištima.
Tek na kraju je zvanično, Milan je njegovo srce
Tokom 24 godine blistave karijere, selio je od velikana do velikana i svuda ostavljao trag. Kada se sumiraju dvije i po decenije prkošenja načelima fizički izvodljivog, malo je toga što Zlatanu ide u korist u usporedbi s dvojicom, trojicom najboljih nogometaša svijeta koji su dominirali u tom periodu.
U njegovom slučaju, potpuno je nezahvalno porediti ga s bilo kim koristeći proste statističke podatke. Kod Ibrahimovića nije jasno šta bi se moglo uzeti u obzir i uopće kojom bi metodom došli do toga da je bio bolji ili veći od nekoga, a da je neko drugi bio bolji ili veći od njega. U njegovom slučaju to nije ni važno, titulu broja jedan po jedinstvenosti niko mu ne može oduzeti.
Navijači brojnih velikana za koje je igrao u prošlosti borili su se da dokažu kako je Zlatanovo srce obojeno bojama prepoznatljivim za njihov klub. Ipak, ako se za neki klub može reći da je osvojio njegovo srce i da je kosmička pravda što će tu završiti karijeru, to je Milan. Uostalom, i sinoć nas je podsjetio kako stvari stoje.
"Ne mogu da dišem, ali u redu je... Toliko emocija i uspomena na ovom stadionu. Prvi put ste mi pružili sreću, drugi put ljubav. Dočekali ste me raširenih ruku i učinili da se osjećam kao kod kuće. Bit ću navijač Milana dok sam živ", rekao je Ibrahimović sinoć i zaplakao kao malo dijete, pokazavši tako da ipak nije nedodirljiv, pokazavši tako da ipak ima emocije, što je prkosio pokazati dok god se suočavao s protivnicima na terenu.
Suze na stranu, da je čovjek od krvi i mesa dokazao nam je i prije nego što je zaplakao sinoć. Samo donošenje odluke da se oprosti od nogometa, a da pritom ne istrči posljednji put na teren u toj utakmici, dovoljan je pokazatelj da više ne može i ne želi sebi dodatnim uništavanjem tijela nanositi trajne posljedice. Tužan je to kraj u teškoj noći u kojoj je saopćio da je posljednji ples ostao mjesecima iza njega.
Nogomet još uvijek treba Zlatanove vještine
Malmo, Ajax, Juventus, Inter, Barcelona, Milan, PSG, Manchester United, LA Galaxy i na kraju ponovo Milan. Iako bi mu se sasvim sigurno obradovali u bilo kojem od nabrojanih velikana, jedino se San Siru Zlatan vratio. Prema nekim informacijama, u Milanu bi njegov nogometni život mogao ostati, a na kojoj funkciji i u kojoj ulozi, još uvijek se nagađa.
Teško je procijeniti na kojem mjestu je ostavio najveći trag. Ipak, utjecaj kojim je preporodio novi Milan, šampionski nakon 11 godina, ostat će enigma i najuglednijim nogometnim psiholozima.
Trener Stefano Pioli u njemu je imao i desnu i lijevu ruku. Znanje i vještine iskusnog lisca prenosio je na igrače Milana i od neobuzdanih talentovanih klinaca za vrlo kratak period napravio je šampione Italije. Trenutak u kojem nedisciplinovani majstor Hakan Calhanoglu pravi grešku na terenu, a onda ne gleda u trenera Piolija već se izvinjava baš Zlatanu, ostao je nedovoljno zapažen i spominjan, ali i prototip onoga što je Zlatan radio u drugom razdoblju igranja za Milan, kad već nije mogao fizički doprinijeti skupljanju bodova. Rossonerima je značio koliko se ni zamisliti ne može.
Iako je 11 puta bio nominovan za osvajanje, karijeru je završio bez Zlatne lopte i bez osvojene Lige prvaka pa je to jedan od razloga zbog kojih je nezahvalno i nekorektno prema drugima porediti ga s rivalima. U prilog mu idu 32 trofeja, gol u svakoj kalendarskoj godini još od debija 1999. godine, ali i 573 zvanična pogotka od kojih je u njih 573 unio nešto svoje, nešto autentično.
Šteta bi bilo Ibrahimovićev nogometni um razvijen i poboljšan ratničkim duhom trajno izgubiti, a ne iskoristiti sav njegov potencijal koji bi mogao prenositi na nove generacije nogometaša. Stoga, svi se nadamo kako se zatvaranjem jednih vrata, otvaraju druga u kojima će legendarni napadač biti približno uspješan kao i dok je terorizirao protivničke odbrane.
Indiferentnost ljudi u BiH odvela ga od dresa Zmajeva
Osim što više na terenu neće gledati nogometnog majstora, fanovi u BiH imaju još jednu stvar za kojom će žaliti. Ostaje okus nezadovoljstva što nikada nije zaigrao za zemlju svog oca - Bosnu i Hercegovinu, a prema više puta potvrđenim informacijama od prije skoro dvije decenije, bio je spreman zaigrati za Zmajeve. Ipak, indiferentnost tadašnjih ljudi u reprezentaciji BiH zauvijek je Zlatana odvela od bh. dresa i jednog od najboljih napadača svih vremena prepustila Švedskoj.
Jedno od najvećih dostignuća Zlatana Ibrahimovića je čak 14 osvojenih titula prvaka u državama u kojima je igrao. Dvije šampionske titule s Ajaxom, dvije s Juventusom, tri s Interom, jedna s Barcelonom, dvije s Milanom i četiri s PSG-om nešto je čime se rijetko ko u historiji nogometa mogao pohvaliti.
No, nećemo ga pamtiti samo zbog toga. Pamtit ćemo ga kao autora nevjerovatnih pogodaka, citata koji će se dugo prenositi, ali i kao jedinog nogometaša kojem je arogancija lijepo pristajala.
Iako je godinama prkosio biološkim zakonima, tvrdio da je bog i tako se ponašao na terenu, njegov tužni odlazak s mikrofonom u rukama, a ne s kopačkama na nogama, tek na kraju karijere otkriva nam da ipak nije bio nedodirljiv. Pored toga, ostao je unikat svjetskog nogometa.
