Specijal / Vrijeme je da Hrvatska napravi veliki rezultat i prestane živjeti u prošlosti
Hrvatska na Europsko prvenstvo u Francuskoj dolazi sa igračima koji igraju u najjačim klubovima Europe, a Modrić, Rakitić i Mandžukić osjetili su draž osvajanja Lige prvaka, najprestižnijeg takmičenja kojeg igrač može osvojiti i, najbitnije, nisu tu bili samo posmatrači.
Mandžukić je bio udarni igrač možda i nikad jačeg Bayerna u historiji, a Modrić i Rakitić su nositelji igre u svojim klubovima, Real Madridu, odnosno Barceloni. Velika je to stvar za bilo koji tim. Iskustvo se ne može kupiti, ono se mora steći, a dojma sam da Hrvatska izgleda nikad bolje, još od spomenute 1998. godine, čak i ako pogledamo Euro u Austriji i Švicarskoj, odigran 2008. godine gdje je Hrvatska zadnji put napravila veliki rezultat i nesretno ispala od Turske.
Kvalifikacije za Euro je Hrvatska započela dobro, predvođena Nikom Kovačem, legendom hrvatskog nogometa kojem je to bio prvi ozbiljan angažman na klupi. Ipak, nakon dobrog starta uslijedio je remi s Italijom, pa onda i remi i sa slabašnim Azerbejdžanom, a onda i šlag na tortu, poraz od Norveške. Značilo je to otkaz za Niku Kovača i instalaciju novog imena na klupu Hrvatske Ante Čačića. Hrvatskoj je u tim trenucima opasno visio plasman na Evropsko prvenstvo.
U preostale dvije utakmice Čačić je mogao malo toga učiniti, osim nadati se da će Italija biti dobar komšija i pomoći Hrvatskoj eliminirajući Norvešku, reprezentaciju koja se po dolasku Čačića nalazila ispred Hrvatske na tabeli. To se i dogodilo, Italija je "pomogla" i Hrvatska se plasirala na Euro.
Teško je analizirati Čačićev rad na klupi hrvatske reprezentacije, uzimajući u obzir broj utakmica, ali neke stvari je promijenio.
Formacijski, Hrvatska igra u rasporedu 4-2-3-1
Prije svega, tu je formacijska promjena. Niko Kovač je uglavnom ekipu postavljao u formaciji 4-4-2, dok je Čačić bliži formaciji s više veznjaka, a manje napadača, pa tako Hrvatska sada igra u 4-2-3-1 rasporedu (skica broj 1).
Rakitiću i Modriću je u sredini pridružen Badelj, veznjak Fiorentine, koji iza sebe ima dobru sezonu. On je tu kao dodatna opcija za dodavanje, ali i dodatno osiguranje u vidu igrača više u sredini terena u fazi odbrane. Hrvatska igra sa ofanzivno orijentiranim bekovima, pa je prisustvo korektora, igrača koji ostaje iza leđa, nužno da bi sistem kvalitetno funkcionirao.
Upravo najveća snaga Hrvatske je njen vezni red. Rakitić, Modrić i Badelj su igrači koji mogu izdržati nalete protivnika i pod pritiskom zadržati loptu te je kvalitetno proslijediti dalje. Često slušamo kako "treba dobiti bitku na sredini terena", što je istina. Naime, iz sredine možete odigravati nazad, na bok, naprijed i, kao i u šahu, dominacija centralnim zonama često je prvi pokazatelj dominacije nad protivnikom.
Osim spomenutih igrača, Hrvatska nakon mnogo vremena ima na krilima igrače sposobne igrati jedan na jedan i kreirati višak. Perišić je hrvatski Ronaldo, a Pjaca, igrač na suprotnom krilu, je velika nada hrvatskog nogometa. Igrač koji će sigurno napustiti Dinamo Zagreb, klub u kojem trenutno igra, i zaigrati u nekom klubu iz najjačih liga Evrope.
U napadu je Mandžukić, igrač modernih radnih navika čija najveća vrlina je presing igra, ali i pospremanje svakog iole ozbiljnijeg centrašuta u gol protivnika.
Napadi se završavaju preko bokova
Tu dolazimo do osnovnog plana napada Hrvatske, koji u kratkim crtama, kaže: probij bok i ubaci u sredinu.
Dva su generalna plana kako Hrvatska kreira višak na bokovima. Prvi je kroz "pražnjenje" strane trkom krila put unutra što otvara prostor za utrčavanje beka (skica broj 2):
Kad je lopta u veznjaka Hrvatske, u ovom slučaju Modrića, Pjaca koji igra desno krilo, radi trk u sredinu, povlačeći lijevog beka protivnika za sobom, što otvara prostor za Srnino utrčavanje. Rakitićevo pozicioniranje privlači pozornost centralnih veznjaka, a ako lijevo krilo protivnika ne isprati Srnu do kraja, onda Hrvatska ima višak na boku. Modrić odigrava direktno prema Srni, preko odbrane, ili odigrava Pjaci koji onda loptu proslijedi Srni na bok.
Srna loptu ubacuje u sredinu gdje se Mandžukiću pridružuje Perišić utrčavanjem sa krila na drugu stativu, dok Rakitić pokušava dočekati povratno dodavanje na vrhu šesnaesterca.
Drugi plan uključuje grupaciju igrača na jednoj strani da bi onda uslijedilo dijagonalno dodavanje na suprotnu stranu kako bi se kreirala situacija jedan na jedan, gdje bi Perišić trebao zablistati (skica broj 3).
Lopta se nalazi na desnoj strani napada gdje su Rakitić, Pjaca i Srna. Kad se protivnik pomakne na tu stranu, slijedi povratno dodavanje prema Badelju i onda: a) dodavanje preko cijele odbrane na Perišića (označeno crvenom bojom), ili b) Badelj proslijedi do Modrića koji onda odigrava dalje prema Perišiću (označeno narandžastom bojom).
Perišić je najbolji igrač Hrvatske u situacijama jedan na jedan. Svaka ekipa koja igra s dugim posjedom lopte, a tome će težiti i Čačićev tim, prije ili poslije dolazi u situaciju kad neki igrač mora igrati jedan na jedan. Thierry Henry je jednom rekao kako je Guardiola insistirao da je trenerova zadaća kako dovesti loptu do zadnje trećine terena, a onda je na igračima da dovrše posao.
Odbrana kao najslabija karika ekipe
Polako, ali sigurno, dolazimo i do odbrambenog dijela igre. U fazi odbrane Hrvatska stoji u 4-4-1-1 rasporedu.
Hrvatska odbrana je njena najslabija karika. Nekoliko je problema koje vrijedi istaknuti. Prvo, hrvatski štoperi su spori, prvenstveno Ćorluka. To u prijevodu znači da će Hrvatska morati igrati duboku odbranu - u krilu golmanu, iako igra na posjed za sobom povlači nužnost igranja presinga.
Razlog je jednostavan, ako najveća snaga ekipe leži u trenucima kad ima loptu u posjedu, nužno je loptu imati što duže, a kad se ista izgubi, presing je mehanizam da se lopta brzo vrati u posjed.
Prednji igrači Hrvatske jesu navikli igrati u sličnim uslovima (Juventus, Barcelona, Real), ali zadnja linija se tu ne osjeća ugodno, a oni diktiraju kako će ostatak ekipe izgledati.
Drugi problem je nepostojanje pravog zadnjeg veznog, igrača koji će igrati kao osigurač ispred zadnje linije, odnosno, igrača čije su glavne kvalitete oduzimanje lopte i pokrivanje prostora ispred odbrane, što znači da će veznjaci, a posebno Badelj i Modrić, morati biti koncentrirani da ih igra ne povuče prema naprijed što bi otvorilo veliki prostor iza njihovih leđa.
Treći problem je vezan uz postavku napada. Naime, Hrvatska igra s visoko podignutim bekovima, a to znači da ostaje prostor iza njihovih leđa. Iako na papiru igra s dva centralna vezna znači da ekipa ima dovoljno igrača za branjenje kontre, ti igrači su Badelj i Modrić, čije najjače strane nisu trčanje za protivnikom i branjenje prostora. Uz ranije spomenute spore štopere, postoji opasnost da će Hrvatska biti izložena na bočnim pozicijama u tranziciji (skica broj 5).
Vrijeme je za velike stvari
Osam godina je prošlo od Eura 2008. Osam godina od posljednjeg velikog plesa nogometne reprezentacije Hrvatske na velikim takmičenjima. Vrijeme je da ova generacija napokon napravi nešto po čemu će je pamtiti, osim tragičnih ili smiješnih poraza. Vrijeme je za izlazak iz sjene nekih prošlih generacija i rezultata. Vrijeme je da se prestane pričati o talentu i potencijalu, i da se priča o rezultatu. Hrvatska se ne treba zadovoljiti prosječnošću i samim učestvovanjem na velikim takmičenjima, Hrvatska može više. Modriću, Rakitiću, Mandžukiću, vrijeme je.
