Specijal / Zdravko Mamić o stvaranju Dinama: Od prodaje sjedalica do megatransfera i posljednje presude

Zakon svakako radi svoje, riječ je o čovjeku kojem je nepravomoćnom odlukom određen zatvor i to mi je jasno. Želio sam, međutim, saznati i onu drugu Mamićevu stranu, onu koja govori o čovjeku koji je pravio ubjedljivo najbolje transfere igrača u regiji.

Kako je manevrisao s novcima svakako ocjenjuju nadležni organi, mnogo toga su i ocijenili i ta istina se polako otkriva, ali njegovo manevrisanje s igračima koji su stasali pod njegovom vizijom je "gola istina" u koju nema dvojbe. Zarađene milione možete smjestiti na zabranjeno mjesto, ali natjerati nekog da uloži te milione ne možete ako zaista nemate pravi proizvod i ako ga ne znate predstaviti. Mamić je i znao i imao. A taj dio me i zanimao.

"Mogao sam prodati krepanu mačku pod dobru janjetinu"

Kao genije se rodiš, to ne možete naučiti. Ako se već rodio kao genije, taj talenat Mamić sigurno nije počeo pokazivati tek u 40-im godinama. Zato smo "kopali" dublje. Kako je sve počelo?

"Bio sam jedini reprezentativac Jugoslavije iz Dinamove generacije pionira, ali je jedan poznati trener Zdenko Kobeščak rasformirao taj tim i tako sam napustio Dinamo. Tad mi se svijet srušio, a nije mi imao ko reći da nije smak svijeta ako ne igram u Dinamu. Prestao sam igrati nogomet s 15 godina i nakon završetka srednje škole okrenuo sam se biznisu. S 18 godina sam postao trgovački putnik Kožarsko-tekstilnog kombinata Zaječar za cijelu Hrvatsku. Šest godina sam tu radio kao trgovački putnik Zaječara, a kasnije sam počeo raditi za slovensku kompaniju Lesnu iz Slovenj Gradeca. Ljudi su mi dali priliku, a vjerujte mi da sam u obje kompanije bio najbolji trgovački putnik Jugoslavije u to vrijeme. Uvijek sam izvršavao 400 posto plana. Mogao sam prodati krepanu mačku pod dobru janjetinu", sa smiješkom na licu je kazao.

Mamić je rođen 16. jula 1959. godine u Bjelovaru, a s BiH ima vezu preko roditelja koji su rođeni ovdje. Posao trgovačkog putnika bio je njegov most ka ostalim poslovima. A bilo ih je napretek. Od onih koje je radio s pokojnim ocem Josipom do onih koje je sam izmislio. Doslovno izmislio.

"Imao sam puno poslovnih projekata. Od kafića, diskoteka, gradnje nebodera pa sam bio dioničar Badela Sesvete, pa sam bio vlasnik bjelovarske Iverice, bio sam najveći proizvođač iverice na prostoru Jugoslavije i tu sam firmu prodao najvećim proizvođačima na svijetu Kronošpanu koji je upeterostručio promet i dan-danas rade, a to je dobro i za mene i za radnike i za Hrvatsku... S ocem sam bio poduzetnik. Mi smo napuhali stotine miliona plastičnih boca za destiliranu vodu i motorna ulja. Radili smo i za Badel Sesvete boce za ocat. To su bile neviđene količine novca. Posebno mi se urezalo to što sam među prvima shvatio šta je otpad. Na otpadu sam napravio najveći novac na svijetu. Tad je Dioki jedini proizvodio taj polistiren, materijal za proizvodnju plastičnih ambalaža. Jedna tona tog polistirena je bila 25 hiljada maraka što je, recimo, danas 25 hiljada eura. To se pravi tako što mašina snažnim udarom pravi taj materijal, a prilikom udara ostane onaj ostatak koji padne sa strane. Oni su taj ostatak bacali u smeće, a ja sam se s onima koji bacaju smeće dogovorio da ne bacaju nego ostavljaju u stranu. Čovjeku koji mi je činio tu uslugu bih dao 100 maraka, a onda bih tonu tog materijala koji je trebao ići u smeće samljeo i koristio za pravljenje novih boca. Tako bih stvorio novih, primjerice, 25 hiljada maraka. Dakle, nešto što košta 25 hiljada maraka sam dobijao za 100 maraka. To je bio najjači biznis, ali to je rijetko ko odmah iskoristio, a danas cijeli svijet živi na reciklaži i otpadu", objašnjavao je Mamić.

"Školu sam završio zahvaljujući pjevanju na maturi"

U otpadu je vidio novac. Od otpada je, zapravo, napravio novac. Zar nije genijalno? Ali, nije to jedini takav potez. Prodavao je novine i sjedalice po Maksimiru.

"Ja sam kao tinejdžer prodavao novine na utakmicama Dinama. Dinamo je imao svoje novine i mogli su prodati po 25 ili 30 hiljada novina po utakmici. Ja bih uoči utakmice zadužio novine i organizirao svoje dečke koji bi prodavali novine. Od toga smo imali koristi. Također, stadion je bio betonski i kad je kiša, kad je hladno, ja bih u Diokiju kupio nekoliko kamiona stiropora, razrezao u formate veličine sjedalica, podijelio dečkima koji bi bili raspoređeni po svim ulazima na stadionu te bismo to prodavali. Nakon utakmice pokupim tih 30 hiljada sjedalica i skladištim ih te ih ponovo prodam. Tako da dva puta prodam iste sjedalice. To sam radio možda dvije, tri godine", opisivao je svoje umijeće za biznisom.

Takve priče slušao sam s oduševljenjem. Radi se o čudesnim idejama pa nije iznenađenje to što je takav um jednog dana bio sposoban odbijati evropske velikane kako bi svojim igračima povećao cijenu. Doći ćemo do toga, zadržimo se još malo na biznisu prije prodaje igrača.

"Uvijek sam imao 'žicu' za biznis. Prve najbolje traperice u Jugoslaviji, 'Levi's' traperice iz Londona, uveo sam ja. To je kao da ti sada pješke ideš na Mars. Tada su Mađari danima putovali do Zagreba da kupe traperice. Tada kad bi otišao u Rusiju s pet pari traperica, u Hrvatsku bi se vratio kao imućan čovjek. Sve sam to radio. Najbolje satove i najbolje upaljače na svijetu sam prvi prodavao na ovim prostorima. Uvijek sam bio u biznisu. Biznis mi je u krvi. To sam sve radio kao srednjoškolac", podsjeća se.

Pa dobro, kako je onda stizao ići u školu?

"Ušao sam u konflikt s razrednikom u gimnaziji pošto sam puno izostajao iz škole. Čak su me istjerali iz škole zbog velikih izostanaka. Onda me Stipe Šuvar, svojevremeno najmoćniji hrvatski političar i šef za školstvo i kulturu vratio u školu, jer sam nepravedno bio isključen. Završio sam drugi razred gimnazije i prebacio se u drugu gimnaziju. U četvrtom srednje sam ukupno išao nekih deset dana u školu zbog čega sam bio neocijenjen. Onda sam na maturi pjevao pjesme i pravio veselje, a direktorica škole i profesori su mi nakon svake pjesme koju bih dobro otpjevao davali ocjene za svoje predmete. Tako sam završio gimnaziju i kasnije nisam nastavljao školovanje", opisuje Mamić.

"Igrač se pokaže kroz klub i reprezentaciju, a onda ja stupam na scenu"

Upravo ovaj period iz srednje škole govori mnogo o njemu, već tada se znao s moćnicima, znao je kako isključivo šarmom dobiti ono što drugima nikad ne bi uspjelo na drugi način. Spoj takve snalažljivosti s umijećem za biznisom čekao je dan kada će otvoriti vrata nogometnog svijeta i uveliko ga obilježiti.

Zapravo, Mamić je, kako sam kaže, uvijek bio uz nogomet, ali kada bismo birali trenutak od kojeg ćemo mjeriti njegov pravi "ulet" u svijet nogometa, to bi bio kraj prošlog stoljeća kada je osnovao menadžersku agenciju. Prethodno je sa svojim kumom Miroslavom Ćirom Blaževićem uz blagoslov Franje Tuđmana vodio Dinamo Zagreb, bilo je to između 1992. i 1994. godine, ali ključni momenat je menadžerska agencija i Boško Balaban kojeg je 2001. godine lansirao iz Dinama u Aston Villu i žestoko zaradio.

Nakon ponovnog ulaska u Dinamo 2002. godine Mamić postepeno kreće graditi klub koji će svoje eksponate prodavati u najveće evropske klubove. Bio je ubjeđen da će uspjeti iako je Dinamo bio u ogromnim problemima. Kako je bio toliko siguran u uspjeh, zanimalo nas je.

"E pa radilo se", kratko je odgovorio.

Jeste, radilo se, konstatirao sam, ali kako iz kluba koji je 2005. godine igrao Ligu za opstanak, ili kako on kaže "ligu za bedaka" u HNL-u, i koji je bio pred stečajem već 2007. godine prodati igrača u Arsenal. Naime, tada je za 13,5 miliona eura prodao Eduarda da Silvu iz Dinama u Arsenal.

"Nema tu neke specijalne mudrolije. To je proces koji traje u kontinuitetu. Ja sam formalno 2002. godine ušao u klub, a vi ste već na 2007. godini", ponovo rezervirano odgovara.

I s tim sam se složio, ali napominjem da iz BiH redovno igrači odlaze bez obeštećenja iako spadaju među najbolje u ligi.

"Pa to se meni ne može dogoditi. Gledajte, pojedinac raste. Dovedete najbolje trenere i napravite najbolju infrastrukturu, onda stvorite ekipu koja drma prvenstvom i onda ti igrači kroz igre uđu u mladu reprezentaciju. Zatim kroz igre u klubu i reprezentaciji skrenu pažnju na sebe. A onda ja to dobro ispregovaram. Kako? Dok oni dobro igraju ja ih preporučujem klubovima putem svojih kanala, potom ih njihovi skauti dođu gledati. Znači, morate skrenuti pažnju, jer ko će doći u Hrvatsku i gledati igrača, posebno u to vrijeme. A nakon što ih pogledaju i vide da se radi o pravim igračima, onda ja stupim na scenu gdje dovoljno puta kažem 'ne' i ta cijena raste. Naprimjer, on ti kaže da će ti dati milion eura i da će igrača platiti dva miliona eura, a ja kažem da će platiti 12 ili 15 miliona i da će tek tada dobiti igrača. Tako sam štitio interese Dinama, ali na način da napravim dobar imidž igraču i da onda to dobro ispregovaram", opisuje.

"City mi je služio kao 'mamac' za Tottenham"

Hrabro je Mamić pregovarao, ali hrabrost je proizlazila iz uvjerenja da prodaje kvalitet te da će i klub koji kupuje njegovog igrača imati veliku korist. No, zanimalo nas je, jesu li klubovi jedini kojima je morao govoriti da ponuda nije dovoljno dobra, odnosno kako su se igrači nosili s čekanjem na pravu adresu, kako su podnosili kada dođe velikan po njega, a Mamić stane i kaže: "Neće ići".

"Naravno da stvari nisu bile jednostavne, ali su igrači imali povjerenje. Jedino se Luka Modrić u jednom trenutku ljutio, jer je smatrao da je vrijeme da ide vani i da igra svoj životni nogomet. On je želio ići već na prvoj ponudi, a ja sam prihvatio tek desetu ili petnaestu ponudu. Ipak, moram reći da je i on bio hrabar, jer kad je jednom po njega došao Šahtar s ponudom od 15 miliona eura, on je kazao da neće tamo. S druge strane, želio je ići u neke engleske timove koji nisu bili njegov rang. Tek kada smo 'sudarili' Manchester City i Tottenham i kad se nazidala cijena od 22,5 miliona eura, rekao sam mu da je dobio pravi klub i pravi grad te da je klub dobio pravu cijenu. Mene i brata Zorana su slikali u Manchester Cityju - tad je tamo trener bio Sven-Goran Eriksson, a predsjednik Thaksin Shinawatra, bivši tajlandski premijer - gdje smo pregovarali, a ustvari sam ih iskoristio kako bih postigao što bolju cijenu u Tottenhamu. Onda smo Cityju oteli i Vedrana Ćorluku i preselili smo ga u Tottenham, jer je Ćorluka bio najbolji Lukin prijatelj", govori nam Mamić.

Balaban je bio preteča Memićevom osnivanju agencije. Ukupna vrijednost transfera s platom, kaže Mamić, iznosila je 40 miliona maraka. Podsjećajući se na taj posao kao da je želio reći kako ga od samog vođenja menadžerske agencije glava vjerovatno ne bi nikad zaboljela. Ali, želio je ući u Dinamo...

"Kada sam otvorio agenciju 1999. godine uložio sam u stotinu mladih igrača. Tada je Modrić imao 14 godina, uzeo sam Dejana Lovrena, obojica su bili izbjeglice. Uzeo sam Ćorluku, Balabana i mnoge druge. Veći dio njih nije napravio neke karijere i niko me ne pita koliko sam novca uložio u te igrače koji nisu uspjeli. Dinamo je bio mrtav klub kada sam došao u njega. Prije nego sam došao u Dinamo ni za šta nisam odgovorao. Prije ulaska u Dinama bio sam jači od Dinama i Hajduka zajedno. U agenciji sam imao trenere, nutricioniste, privatne trenere, psihologe, učitelje za učenje stranih jezika, to je u Dinamu bilo nepoznato. Ja sam pratio trendove, otišao sam u Sesvete i uveo ih u 1. HNL. Nakon što sam ih uveo rekao sam da više tu nemam interesa i otišao sam u Dinamo, a Sesvete su odustale do 1. HNL kad sam ja otišao. Napustio sam ih, jer sam vidio da ne možeš napraviti nadogradnju, napravio sam jedan hit, ali samo u bunar bacaš pare, nema publike, nema ničega... Tako sam iz jednog najlagodnijeg života na svijetu otišao u Dinamo, jer prije ulaska u Dinamo samo sam na Balabanu zaradio 10 miliona maraka, a tada ni za šta nisam odlučivao i ni za šta nisam odgovarao", prisjeća se.

"Menadžeri iz vrhunskih klubova su mali miševi za mene, Zaprešić je zamalo bio prvak s mojim igračima, to je vizija"

Teško je procijeniti šta je Mamićeva bolja osobina, procjena igrača ili prodaja igrača. Neko će reći da je nešto treće. Ali, zadržimo se na ove dvije osobine.

"I jedno i drugo. Ja sam se oslanjao i na mišljenja drugih ljudi. Slušao bih i gledao šta ko priča. Neke bih pitao. Imam svoje oko i donio bih svoj sud. I sam sam rekao, od 100 igrača koje sam imao, samo su neki napravili ozbiljne karijere. Nema osobe koja sa sigurnošću može reći: 'E to je taj igrač'. Taj bi bio multimilijarder. Lako je svjetskim klubovima sada kupovati igrača za kojeg se svi otimaju. Hajde od igrača koji ima 10 godina napravi posao. Ja da sam menadžer tih top klubova na svijetu... Pa oni su mali miševi za mene. Oni samo raspoređuju tuđe pare. Jer, njima TV prava, ulaznice i vlasnici donesu milione i milijarde i oni to raspoređuju. A ja sam moram proizvesti i igrača i sam proizvesti novac", srčano govori Mamić.

Ispričao nam je i neke anegdote vezane za njegove procjene, neke stvari koje govore koliki je zapravo vizionar.

"Sjećam se Kovačićevog primjera. Struka u klubu je raspravljala da li će igrati za kadete ili juniore. Ja sam rekao da neće ni za kadete ni za juniore, nego za prvi tim. Isto tako, Šime Vrsaljko je igrao zadnjeg veznog i onda smo direktor škole i ja rekli da će igrati desnog beka. Ljudi su nas gledali kao da smo pali s Marsa, a vidite šta je danas Vrsaljko. Modrića sam uzeo kad je imao 14 godina, doveo mi ga je pokojni prijatelj Tomislav Bašić, i kasnije sam ga poslao sam u Zrinjski kada je Zrinjski tražio pomoć od Dinama. Poslao sam Modrića i još tri igrača te trenera Stjepana Deverića. Tako sam ja svojim vezama, poznanstvima i vizijama Zrinjskom osigurao trenera i igrače, a naravno taj trener je pazio da ti igrači igraju. I tako su se razvijali. Kad je prošla godina dana u kojoj je Luka igrao fantastično u Premijer ligi, onda smo ga povukli i odlučili adaptirati na hrvatsku ligu pa smo ga poslali u Inter Zaprešić. Zaprešić je zamalo bio prvak, jer tamo su te godine, zamisli, igrali Modrić, Ćorluka, Da Silva i Hrvoje Čale, sve moji igrači. To je vizija. Uvijek smo imali neke prijateljske klubove, jer za mlade igrače je najvažnije da igra pošto igrač koji ne igra ne može doći do izražaja. Mladom igraču je osnovna stvar da igra i da na vrijeme staneš iza njega da bi igrao seniorski nogomet. To su neke tajne", otkriva nam nesebično.

"'Prečešljat' ću Premijer ligu, budite sigurni, a Prosinečki je pravo rješenje za vas"

Još uvijek nije poznato koliko će ostati u BiH i kakva ga budućnost čeka. Već se špekuliše da ulazi u bh. nogomet, ali od toga za sada nema ništa. Ipak, da će pratiti utakmice Premijer lige, tu nema dvojbi.

"Ne planiram se ovdje negdje uključiti aktivno u nogomet, ali da ću ići na utakmice Premijer lige, u to budite sigurni. Vidjet ćete me na utakmicama diljem BiH, a od toga će imati koristi sigurno i nogometaši, a nadam se i Dinamo. 'Prečešljat' ću ovaj bazen jako dobro. Mi smo stalno grabili bazen iz BiH. Sada smo doveli Luku Menala, ranije Amera Gojaka, Armina Hodžića... Ako bude dobrih igrača, sigurno ću ih najprije u Dinamo preporučiti", poručio je.

Dugom razgovoru polako se bližio kraj pa kolega i ja iskoristili priliku da ga upitamo malo više od bh. nogometu. Prvo, zanimalo nas je šta misli izboru Roberta Prosinečkog za selektora BiH. Nije štedio pohvale.

"Prosinečki je jako dobro rješenje, a naravno da je rezultat na kraju jedino mjerilo. On je optimalno rješenje, niste ni svjesni koliko dobro. Zato što je on jedan neukaljani brend. Veliko svjetsko ime koje je igralo u Realu i Barceloni, čovjek koji je bio treći na svijetu s Hrvatskom. Znate koliko to znači za mlade igrače? Može doći najsposobniji menadžer na svijetu iz privrede ili najpopularniji političar, ali ne može imati autoritet kao Prosinečki. On je dobra duša, on stvara raspoloženje i pozitivan je lik. I što nije nevažno, BiH prepoznaje njega i on prepoznaje BiH, to je isti mentalitet i govorno područje, a to je užasno važno. On je motiviran i mislim da će BiH napraviti veliki rezultat s njim", ubjeđen je Mamić.

Tvrdi da BiH posjeduje veće talente nego regija, ali da su najveći problem loša infrastruktura i mala ulaganja u trenere. Smatra da neposjedovanje evropskog pasoša nije toliki problem koliko loši uslovi.

"Siguran sam da je u BiH najveći problem infrastruktura i mladi treneri koji nisu imali mogućnost da kvalitetno iznesu program i da održe motivaciju, jer ako ne platiš trenera i ako ne uložiš da ima prave uslove za rad, kako će napraviti igrače? Inače, mislim da su Bosansci i u Jugoslaviji prije, a i sada, možda najtalentiraniji. Sjećam se kad se govorilo: 'J**** Dinamo ako Bosanca nema'. Mislim da BiH ima većih talenata, jer se djeca više igraju nego u Hrvatskoj. Imaju više prirode, a manje kompjutera i asfalta. Međutim, nema infrastrukture i ljudi koji su adekvatno plaćeni. Mislim da je to osnovni problem. Pasoš jeste jedan od razloga, ali to nije dominantan razlog", kazao je za kraj razgovora.