Janko Gojković je predstavljao BiH tri puta na OI, a sada iskustvo iz Engleske prenosi na nove olimpijce

Posljednjih dana boravio je u Sarajevu, gdje je održavao seminare, djeci približio plivačku kliniku, te razmijenio iskustva i znanja koja je stekao u Velikoj Britaniji.

Iako i dalje radi u Engleskoj, gdje je na koledžu u Brightonu prošle godine imenovan za direktora plivanja, trenutno je fokus na našoj zemlji i posvetio se na razvoj plivača na našim prostorima.

"Da, imamo i Englesku, ali uglavnom je bivša Jugoslavija. Znači, Engleska i bivša Jugoslavija. 'Swim klinika' postoji zadnjih sedam godina, s tim što je bila jedna pauza gdje sam bio malo više posvećen klubu, gdje smo imali dosta nekakvih reorganizacija i postavki. Nakon izlaska iz kluba, ja sam sad u privatnoj školi i vodim privatni program. Stvorilo se malo više prostora i vremena da se ponovo to pokrene, tako da se ponovo pokreće na neki značajni način u zadnjih godinu i po dana", rekao je Gojković.

Otkrio nam je i kakvi su prvi rezultati njegovog predanog rada s mladim plivačima. Tu je nekoliko reprezentativaca Hrvatske, omladinskih reprezentativaca BiH, ali i očekuje da će ih biti više.

"Pa tu je jedan miks svega. Dakle, imamo dva dečka s Kosova koja su se vratila tamo, bili su na kraju u reprezentaciji Kosova. Tu je također nekoliko plivača iz Hrvatske, jedna plivačica je nedavno prestala plivati, a bila je također u juniorskoj reprezentaciji Hrvatske. Plivači i plivačice, uglavnom iz Sarajeva s kojim smo radili prošle godine, također su bili u reprezentaciji. Naravno, ne samo zahvaljujući 'swim klinici'. Mi smo samo jedna nadogranja i možda malo specijalizirani rad sa njima i ne radimo toliko često. To je prvenstveno zasluga njihovih trenera, s kojima svaki dan plivaju, ali se nadamo da smo imalo utjecali na taj njihov razvoj. Tako da, evidentni su rezultati, a ja ih najviše pratim u smislu nekog našeg feedbacka nakon ovih klinika koje radimo. Tu se djeci daju određene korektivne vježbe, mjere, čak i psihološki rad i pripreme za nastupe na takmičenjima i svaki idući put kad se vidimo, sami su svjesni nekakvog svog napretka, svog odrastanja kroz sport koji i mislim da im dajemo dobar alat za napredak", dodaje proslavljeni bh. plivač.

Razlika između uvjeta u BiH i Velikoj Britaniji

Najvažnija tema bili su uslovi za plivače u našoj zemlji, koje je uporedio s Velikom Britanijom, ali i ostatkom svijeta.

"Možda i glavna razlika koju vidim je zapravo u tom nekakvom sistemskom razvoju sporta. Plivački savj mislim da još uvijek ne radi dovoljno na razvoju sport. Naravno mi u Bosni i Hercegovini sad imamo Lanu Pudar i još nekoliko plivača koji uzimaju sam fokus sporta. Međutim, apsolutno se nedovoljno ulaže u razvoj sporta, dakle tih nekih drugih kategorija i neke širine sporta. Trenutno nam fali sigurno više od 50 posto plivača koji su ovdje bili prije nekih 12-13 godina. Nekad je ovaj sport baš bio veliki bum, a na tome se apsolutno ništa nije radilo. U Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji dosta se još radi na edukaciji trenera, a kod nas vrlo malo", ističe Gojković za Klix.ba i dodaje:

"Svi su prepušteni sebi kao i u svakom drugom vidu u Bosni i Hercegovini, od poslovnih subjekata, samih roditelja, familija, djece i tako da i u ovom sportu klubovi sami postavljaju svoje ciljeve, smjernice načina rada sa djecom. Vrlo, vrlo malo toga, možda bih mogao reći i da ništa ne dobijaju u smislu smjernica od strane saveza. To naravno nije dobro, nema kontrole rada, taj rad može da ode u potpuno pogrešnom smjeru. Mislim da je to glavno što fali, nažalost u cijelom društvu. Mislim da fale te nekakve smjernice, pa sport je samo slika svega toga", dodao je licencirani plivački trener.

Iz svog iskustva pokušao nam je predstaviti šta bi on to uradio na razvoju plivanja u BiH, te koji bi potezi bili ključni.

"Mi smo još uvijek, ali i druge države bivše Jugoslavije, vrlo fokusirani na to da licenciranje trenera bude od strane fakulteta za sport, dok ako gledamo razvijene plivačke države poput Velike Britanije, Amerike, Australije i većine ostalih, dakle ta edukacija se odvija neovisno od fakulteta, neovisno inače od standardnih edukacijskih ustanova. Savezi imaju svoju infrastrukturu koja radi te radionice, radi kurseve, što zapravo na neki način unificira, barem principijalni taj rad, osnove rada sa djecom", poručuje nam Gojković i objašnjava šta još nedostaje u plivanju u BiH:

"Također, savezi kreiraju plan i rad programa obuke neplivača i poslije toga časove plivanja djece pa čak do 11-12 godina, tako da gdje god postoje obuke neplivača i škole plivanja, one rade po relativno istom principu. Dakle, postoji nekakva osnova koja je u startu vrlo slična, naravno neka će se djeca brže razvijati u tom sportu, a neka sporije. Šta sve ostalo fali? Fali edukacija trenera, ne samo u smislu licenciranja, nego i nekakve obnove znanja i refreshing da se radi. Fali budžet, čak se i to pojavljuje tu, ali mislim da on nije planski investiran. Dakle, taj vrh plivački nama treba i hvala Bogu pa sad imamo plivače na tom nivou, međutim mora se biti svjestan toga da ti plivači će kad-tad ili prestati plivati ili će se početi baviti nečim drugim. Zato će biti jedna ogromna rupa ukoliko se ne počne raditi sa mlađim kategorijama. Potrebno je raditi na njihovom okupljanju, njihovoj edukaciji, edukaciji trenera i da prestanemo biti standardno nekakav sport gdje se svako 20 ili 30 godina jednostavno rodi takav talent da napravi kvalitetne rezultate. Treba se zapravo toj djeci pružiti sve i da što više djece se uključi u sport, što će na kraju rezultirati da i što više starijih ljudi, kojima pogotovo bazen odgovara, bude uključeno u sport koji im je potreban", dodao je.

Višedecenijski problem bazena u BiH

Problem bazena u Bosni i Hercegovini je stalan. Takve stvari se ponavljaju iz decenije u deceniju i još uvijek nisu ni blizu zadovoljavajućeg nivoa.

"Generalno je bolja situacija nego prije 15-tak godina, međutim apsolutno je to nedovoljno za broj stanovnika koji ima. U Tuzli trenutno i ne postoji bazen, u Mostaru se bore da se napravi sve kao što je bilo planirano, ali trebala se desiti jedna Lana Pudar da bi neko počeo razmišljati o toj priči. U Sarajevu mislim da je kapacitet, koji trenutno ima, može komotno još jedan bazen. Postoji taj, ja ga još uvijek zovem 'dif', gdje smo mi plivali. Tamo, koliko ja znam, bazen se otvara već 20 godina i nikako da se otvori. Sredstva su stalno prikupljana, a nikad se nije još desilo nikakvo plivanje tamo. Zenica pati isto tako, Banja Luka je pojačana isto sa 50-metarskim bazenom, također i Trebinje, ali ako pogledamo ostatak države, nekog Bihaća, Livna, Bijeljine, Brčkog, tu se apsolutno ništa, ništa ne dešava. Sve se svelo na dva ili tri centra, dakle nije to još sport kakav bi trebao da bude, da imamo osobnost koju imaju u nekim drugim državama", dodaje Gojković.

Plivač iz Sarajeva je veliki navijač Lane Pudar i pratio je sve njene uspjehe. Prezadovoljan je zbog svega onoga što je Lana uradila, ali smatra da je to individualni kvalitet i proizvod sjajnih trenera.

Lana Pudar je čudo

"Mislim, svaka im čast i to je prvenstveno ogroman njihov uspjeh. Pogotovo mislim na Lanu jer je ona ta koja toliko odudara od svih nas ostalih koji smo plivali i onih koji sada plivaju. Mislim da ona samo pokazuje da mi ovdje to možemo. Dakle, postoji mogućnost da to ne bude incidentno nego da bude sistemski i da to bude jedna velika proizvodnja koja će s vremena na vreme proizvesti da imamo vrhunskog plivača. Drago mi je da zapravo već dobar dio godina Lana uspijeva biti na tom vrhu. Strašno je teško se održat na tome, pa se tako i nadam da će nastaviti Sigurno će tu biti i malo nezadovoljstva i malo će se stvari posmatrati na drugačiji način, ali takav je bih život. Nadam se da će svi nastaviti to putovanje", dodao je Gojković za Klix.ba.

Otkrio je da u BiH ima potencijala, ali da je o njemu jako teško govoriti u ranoj dobi, jer je potrebno da potencijal bude doveden do razvijenog proizvoda.

"Potencijal, pogotovo u tom mladoj dobi, je vrlo teško procijeniti jer život je takav i razvoj psihički i fizički je nepredvidiv. Jednostavno gledajući historiju, potencijala sigurno ima i nežalost ono što sam malo prije rekao, vezano je za bazene i sve to. Ovdje se gleda potencijal samo u dva, tri grada koja su u BiH. Nažalost, ne vidimo potencijal u gradovima koje nemaju ni ovo uslova što ovdje postoji. Tako da mislim da treba jednostavno početi sa pretpostavkom da potencijal postoji. Da li ćemo ga mi iskoristiti, da li ćemo imati infrastrukturu i sredstva za to, to je sad stvar države i lokalnih uprava koja trebaju u takvo nešto investirati", navodi Gojković.

Za kraj, Sarajlija se prisjetio svakog od tri nastupa na Olimpijskim igrama. Ističe da je 1992. godine bilo najvažnije pojaviti se pod zastavom Bosne i Hercegovine.

"Svaki od ta tri su bili drugačiji. Nekako su nam bili drugačiji statusi, a isto tako je psihofizička priprema i način gdje smo se pripremali. Te 1992. je bio glavni cilj uopšte se pojaviti kao tim Bosne i Hercegovine, pod tom zastavom BiH. To je bilo dosta klimavo jer u tih nekih zadnjih mjesec, mjesec i po dana smo dobijali vijesti da neće biti moguće otići na Olimpijske igre, pa se pojave vijesti da će biti moguće... Bio je to ogroman značaj za nas sve, da smo uspjeli biti pod zastavom BiH. Lično sam imao relativno dobre uslove za treniranje. Ja sam nešto bio na Kipru, pa u Italiji, pa u Splitu, na kraju smo iz Ljubljane išli", ističe Gojković i pojašnjava:

"Tako da sam i uspio isplivati državni rekord. Naravno da sam to želio, ali veća želja je bila da se uopšte izađe na taj stadion. Atlanta je već bila malo drugačija priča, tu je već bio cilj više vezan za rezultat. Na 100 metara slobodno i na 100 metara delfin sam dosta dobro plivao. Pogotovo na 100 slobodno je to bio i najbrži rezultat bivše Jugoslavije. Sydney je bio nekakva prekretnica bh. sporta, gdje prvi put izlazimo zajedno sa cijelokupne teritorije Bosne i Hercegovine. Iako je i u 1992. godini Đurić stigao iz Doboja i taj tim je bio dosta multinacionalan, u Sydneyu je to bilo na formalniji način. Tada je trebalo da bude moj nekakav zadnji reprezentativni nastup i uspio sam isplivati najbolje vrijeme na 100 metara delfin. Svake Olimpijske igre imale su drugačiji značaj. Najbitnija nam je bila 1992. sigurno, bar svima koji smo bili tamo", zaključuje dugogodišnji bh. olimpijac u razgovoru za Klix.ba.