Priča Sajjre Poljo: Iz invalidskih kolica do najperspektivnijeg mladog sportiste BiH
Nakon saobraćajne nesreće 2015. godine Sajjra je prošla kroz mukotrpne rehabilitacione tretmane koji su trajali više od tri godine, a život se sveo isključivo na školske obaveze i obaveze na klinici. Kroz godine života odlučila je da u svoj život uključi i drugi vid rehabilitacije - streljaštvo.
"Osim što volim puške, taj sport nas uči kako pravilno rukovati oružjem, uči nas strpljenju, preciznosti. Osim toga, zahtijeva jaku koncentraciju te samim tim odvlači paznju od svakodnevnice", govori na početku Sajjra dodajući da su je članovi Streljačkog kluba osoba s invaliditetom prihvatili srdačno.
Kroz treninge je Sajjra naučila da invaliditet nije prepreka te da svi oni funkcionišu kao jedna velika porodica. Prvi dodir sa zračnom puškom za precizno gađanje dao joj je osjećaj moći, uspjeha i snage kroz koji može kontrolisati svoju budućnost.
"Na turnirima mi nije bilo bitno koje mjesto sam uzela, bilo mi je bitno da sam postigla nešto u životu, da napokon ljudi koji me vide, da me ne vide kao djevojčicu iz saobraćajke, već nekoga ko je uspio u životu poslije teške traume. Napokon sam osjetila zadovoljsvo i ispunjenost u srcu", dodaje naša sagovornica.
U početku je samo željela da se zabavi i zaboravi na svoje stanje. Međutim, s prvom medaljom srce je počelo ubrzano kucati, a ni sama nije mogla vjerovati da je uspjela nešto u životu.
"Napokon se nisam osjećala kao pola osobe. Konačno mogu da kažem svima koji su mi rekli da nešto ne mogu 'Da, ja to mogu'", govori Sajjra.
U protekloj sezoni sa Streljačkim klubom osoba sa invaliditetom osvojila je državno prvenstvo, Federalnu premijer ligu i Kup Bosne i Hercegovine, dok je individualno osvojila 2. mjesto u Ligi FBiH i zlatnu medalju na Kupu BiH.
Međutim, osim streljaštva Sajjra je aktivna i u atletici gdje je osvojila 3. mjesto u disciplini bacanja kugle i 2. mjesto u disciplini bacanja diska zbog čega je proglašena najperspektivnijim mladim sportistom BiH u Sarajevu.
"Ja sam još dijete i imam mnogo toga za naučiti", skromno kaže Sajjra.
Retrospektivno gledajući ističe kako se u početku vidjela kao djevojčica koja je "zalijepljena" za krevet, koja nije mogla donijeti čašu vode do usta, a kamo li pomjeriti noge i ruke.
"Naučila sam kroz znoj, suze, strah i bol, da invaliditet nije bolest, da me ne definiše kao osobu koja ne može ništa. Samo zato što sam u invalidskim kolicima ne znači da ne mogu dati koš, držati pušku, slikati, svirati ili govoriti tri strana jezika. Čak ni stepenice mi više nisu prepreka", poručuje Sajjra.
Na kraju je istakla da na budućnost ne može puno utjecati, ali da će se truditi ostati dobra osoba i što bolja u sportu. Djeci koja se nalaze u sličnoj situaciji kao i ona poručila je da se bave sportom, da se ne stide i da se svaki dan druže i uživaju, jer život može biti mnogo lijep.
