Kako se stvarala prva rukometna reprezentacija BiH: Od snajperskih nišana do Montpelliera
To je selekcija koja je ratne 1993. godine u teškim okolnostima uspjela organizovati svoje učešće na Mediteranskim igrama u francuskom Montpellieru.
Zahvaljujući veteranima, Mustafi Džonlagiću i Nenadu Radoviću, koji su i sami bili dio te reprezentacije, uspjeli su okupiti većinu članova, koji su bili počasni gosti tokom trajanja turnira.
"Došli smo na ideju da se pokušamo skupiti i ispričati našu priču, koja možda i nije toliko poznata. Bilo je to vrijeme stvaranja naše države i početak reprezentativnog rukometa", kazao je Mustafa Džonlagić za Klix.ba.
Osim što je bio član reprezentacije, Džonlagić je u to vrijeme bio i generalni konzul Republike BiH u Istanbulu. Upravo on je bio glavni organizator okupljanja, uputio je pozive našim internacionalcima i igračima koji su bili u zemlji, marljivo je skupljao potrebnu dokumentaciju i kompletirao naš tim.
"Uputio sam prvi poziv Željku Aniću i zajedno sa njim u dogovoru vidjeli smo ko hoće da igra za reprezentaciju BiH. Bio je to početak naše reprezentacije. Prvi put se na jednom rukometnom takmičenju čula naša himna i zavijorila se zastava BiH", priča Džonlagić koji je karijeru gradio u Francuskoj i Španiji.
Objasnio je da u narednom periodu rukometni veterani iz BiH planiraju dodatne akcije kako bi napravili dodatnu promociju veteranskog sporta, što se može iskoristiti i za razvoj rukometa u BiH, s obzirom na brojna i važna poznanstva koja imaju u svijetu rukometa.
U planu je i snimanje dokumentarnog filma o prvoj rukometnoj reprezentaciji BiH, koji bi dodatno približio trnovit put stvaranja naše selekcije, kao i zanimljive životne priče članova prve reprezentacije, koja je i tada bila multinacionalna.
"Mi smo imali priliku da biramo. Svako od nas je mogao da igra za drugu reprezentaciju. Mi smo se opredijelili za reprezentaciju Bosne i Hercegovine, iako je bilo i onih koji su odbili da tada igraju za BiH", kaže Džonlagić.
Iako je u ekipi bio značajan broj internacionalaca, "domaći" rukometaši koji su bili pod agresorskom opsadom, samostalno su organizovali odlazak u Montpellier.
Bježalo se tada preko piste od agresorskih snajpera, a za opremu i pripreme se snalazilo u hodu. Posebno zanimljiva priča je Nenada Radovića, koji je iz ratnog Goražda, gdje je bila njegova porodica, rizikovao sve i donio tešku odluku da napusti dom kako bi igrao za reprezentaciju BiH.
"Moji roditelji su rekli da je čast i ponos nastupati za reprezentaciju, iako mi je kroz glavu prolazilo da ih više nikada neću vidjeti ukoliko odem. Bio sam preponosan da igram za svoju zemlju pod zastavom s ljiljanima. Čitavu noć smo išli preko Grepka, a onda smo trčeći preko piste, sasvim slučajno naišli na ostatak ekipe. Bila je to sudbina, jer bez ikakvih sredstava komunikacije, pitanje je šta bi bilo s nama da smo se mimoišli", kaže nam Radović.
Njihove putšestvije nastavljene su preko Fojnice, Konjica i Jablanice, a sve je komplikovao početak sukoba Armije RBiH i HVO-a. Pomoć nisu mogli dobiti, a rok je isticao.
Ipak, UNPROFOR je naše reprezentativce proveo do Jablanice, iako je tada pucano na njih. Na kraju su stigli u Gradac, te su preko Pule konačno otputovali u Montpellier, gdje u grupi s Egiptom, Turskom, Španijom i Francuskom nije bilo realno očekivati nešto više.
Nastup na Mediteranskim igrama za većinu naših igrača ipak je bio dodatna nevolja. Niko nije znao kako će se vratiti kući u BiH, a onda je donesena odluka da putuju u Zagreb.
Ipak, putevi prema Sarajevu su bili zatvoreni, te su naši igrači krenuli u Tursku. Tamo je ponovo veliku ulogu odigrao Mustafa Džonlagić, koji je uz pomoć Olimpijskog komiteta organizovao da se okupe u Istanbulu, u jednom sportskom kampu, sve dok se nije riješio njihov status.
Kapiten prve rukometne reprezentacije BiH Željko Anić u to vrijeme je nastupao za Montpellier i kao domaćin bio je važna karika u organizaciji i formiranju našeg tima.
"Svaki dan sam za francuske medije davao izjave o našoj reprezentaciji i državi, jer sam znao jezik. Oni su imali potpuno krivu sliku o nama, kao o nekim 'divljcima' koji se biju između sebe. Objasnio sam im da smo mi evropski i civilizovan narod i da naša reprezentacija nije jednonacionalna reprezentacija kako su to mislili. Samim dolaskom, pokazali smo da će BiH opstati i da ima budućnost. Sportisti su najbolji ambasadori jedne države, a mi smo našu borbu vodili na ovaj način, s loptom u ruci, promovišući našu zemlju", kazao je Anić za Klix.ba.
Bez pravih treninga, bez pravih priprema, rezultat nije bio u prvom planu, ali tada su naši rukometaši pokazali da BiH postoji i da će opstati.
Anić je istakao da će veterani putem Rukometnog kluba veterana Sarajevo nastaviti promociju grada i države, te da već u planu imaju i neke naredne korake.
Generaciju prve rukometne reprezentacije BiH ugostio je i premijer Federacije BiH Nermin Nikšić, a nakon toga i gradonačelnik Sarajeva Predrag Puharić.
Susret u Sarajevu okupio je rukometne veterane i sportske radnike, odajući priznanje njihovom doprinosu razvoju bosanskohercegovačkog sporta, a veliki doprinos organizaciji dao je i zastupnik u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH Saša Magazinović.
Ova legendarna ekipa okupila se davne 1993. godine kako bi predstavljala našu zemlju na Mediteranskim igrama u Montpellieru – u vremenu kada je njihov nastup bio mnogo više od sporta, kao simbol hrabrosti, upornosti i ljubavi prema domovini.
