Sve je isto, a ni rezultata nema: Loša odbrana, još gori napad i rukomet iz 90-ih za debakl na Euru
Godine prolaze, a analiza igre rukometne reprezentacije Bosne i Hercegovine nakon svakog Evropskog prvenstva se pravi nakon samo tri utakmice i uvijek je isti zaključak - kao da se u putu nismo sreli s modernim rukometom.
A na Euru - potop.
Rezultatski gledano, naša selekcija je u duelima protiv Švedske, Nizozemske i Gruzije primila 87 golova, a dala je samo 59, što će sasvim sigurno biti najmanji broj postignutih pogodaka od sve 24 selekcije u grupnoj fazi koja se završava danas.
A tih 59 golova nije slučajnost. Naša reprezentacija već godinama igra spor rukomet kakav se igrao 90-ih godina prošlog stoljeća.
Dugi napadi do prijetnje sudija oduzimanjem lopte su naš "trademark", "brzi centar" na našim utakmicama vidimo samo kada primamo golove, a kontranapadi su nam rijetki kao prolazak Halleyeve komete pored Zemlje.
Bolno i porazno djeluje činjenica da smo u tri utakmice imali ukupno četiri kontranapada.
Možda ih se i ne sjećate, ali da ustanovimo - protiv Švedske Adi Mehmedćehajić je dva puta istrčao kontru, pogodio je na asistenciju Benjamina Burića, a jednom je promašio gol. Protiv Nizozemske Marko Davidović je realizovao jedinu našu kontru na susretu, dok je protiv Gruzije Vladan Đurđević poentirao na asistenciju Mirka Hercega.
Bilo je i nekoliko pokušaja kontri koje su izvedene na amaterski način, među kojima prednjači ona iz duela protiv Gruzije kada je Marko Majstorović pokušao asistirati Đurđeviću za izjednačenje dvije minute prije kraja, ali je bacio loptu u ruke golmanu Zurabu Tsintsadzeu, koji je pokazao kako se trči kontra i asistirao Giorgiju Dikhaminjiji za 21:19, što je bio udarac od kojeg se naši igrači nisu oporavili.
Ovakav zastarjeli rukomet je posebno iznenađujuć s obzirom da su na klupi naše reprezentacije sjedili i sjede Bilal Šuman i Irfan Smajlagić, dvojica vrhunskih krila koji bi sa svojim stilom igre i sada bili među najboljim igračima svijeta, a to se posebno odnosi na popularnog Pipeta.
Možda je i do (ne)kvalitete bosanskohercegovačkih krila, no oni i ne mogu doći u situaciju da dođu u poziciju za kontru, a to je u savremenom rukometu praktično postao automatizam.
Osim napada, naša selekcija se ne može pohvaliti ni odbranom.
Naši golmani Benjamin Burić, Admir Ahmetašević i Harun Hodžić su ukupno na Euru odbranili 25 od 112 šuteva u okvir gola, odnosno imali su samo 22 posto odbrana.
No, pogrešno bi bilo samo golmane okriviti za primanje golova. Realnost je da golmani nemaju mnogo šanse za odbranu kada su u pitanju sedmerci, kontranapadi, te šutevi sa linije šesterca. Od 112 šuteva, Burić, Ahmetašević i Hodžić su se suočili sa 13 sedmeraca od kojih su odbranili 3, 22 kontranapada od kojih su zaustavili samo 1, te 36 šuteva sa šest metara od kojih su odbranili 13.
Što se tiče šuteva koji mogu ići na dušu golmana, a radi se o onima sa devet metara, te sa krila, a naši golmani su imali tu 37 posto uspješnosti (18 odbrana od 49 šuteva).
Za sami kraj i posljednji nastup na Euru desila se situacija o kojoj su navijači u dvorani pričali više nego o igri protiv Gruzije.
Nakon debakla od Nizozemske najbolji bosanskohercegovački rukometaš, golman Benjamin Burić je odbio dati izjavu medijima, već je ljutito poručio: "Evo uzmite selektora, njega pitajte".
I selektor Smajlagić i Burić su poslije izjavljivali kako je sve OK, te da nema problema među njima, a onda je kao grom iz vedra neba odjeknula informacija da je Pipe poslao Burića na tribine pred duel s Gruzijom u kojem smo ganjali historijsku pobjedu.
"Mi uvijek imamo dobre međuljudske odnose, poštovanje i atmosferu", govorio je Smajlagić na početku priprema, no u te riječi nakon ovog epiloga sa Burićem teško da naši navijači mogu povjerovati.
A upravo su naši navijači jedini zaslužili prolaznu ocjenu na Euru. Radni dan, vikend, za njih je to bilo nebitno. Bili su uz našu selekciju i pružali im bezuvjetnu podršku, a zauzvrat su dobili veoma, veoma malo.
Šta dalje? Je li rješenje smjena selektora? Definitivno ne, ako ćemo i novog selektora "potrošiti" za dvije godine. Šuman, Obrvan, Smajlagić, svi su vodili ekipu na po jednom Euru i svi su imali isti rezultat.
Smajlagić je sam naglašavao da za rezultate treba kontinuitet rada i to je apsolutno tačno.
Ukoliko želimo biti ozbiljna reprezentacija, Smajlagiću ili eventualno njegovom nasljedniku se mora pružiti povjerenje da do kraja podmladi reprezentaciju, a njegova je odgovornost da pronađe i pozove igrače koji mogu odgovoriti zahtjevima modernog rukometa.
Rukomet je specifičan sport u kojem igrači mijenjaju reprezentacije poput klubova, te selektor mora "iskopati" nekog od igrača koji mogu igrati za našu selekciju.
Ukoliko ostane, Smajlagić je i previše veliko rukometno ime koje ovaj sport ima u malom prstu da povlači nelogične poteze i poziva igrače koji nisu sposobni uigrati dvije, tri kontre, "brzi centar", koji su sposobni razmišljati unaprijed, te uigrati i koju akciju na postavljenu odbranu koja nije isključivo ispucavanje lijevog i desnog beka, te spuštanje lopte na pivota.
U protivnom, i na narednom Euru, ukoliko se plasiramo, moći ćemo za slogan koristiti modificiranu verziju naslova pjesme Tijane Dapčević - "Sve je isto, a ni rezultata nema".
Sinner savladao Fritza i fenomenalnu sezonu krunisao trofejom Završnog mastersa
