Sportska priča godine: Mujče postao prebrz za Tomu, u novoj godini traži trenera za skok udalj

Treninzi su bili naporni, ali su protjecali lakše nego što se iko tome nadao. Budući da Mujče ne vidi, Tomislav je morao smisliti način na koji će Mujčeta voditi po atletskoj stazi. Rješenje je ležalo u pertli iz starih patika pomoću koje su se Tomo i Mujče držali zajedno te pomoću koje je Tomo Mujčeta usmjeravao po stazi i nagovještavao mu razdaljinu, brzinu kojom treba da se kreće i kada treba skrenuti.

Sa Mujčetom i Tomom smo razgovarali o njihovom nenadanom uspjehu, medijskom eksponiranju, polumaratonu, kao i planovima za budućnost. Mujče napominje da se, kada se priča o maratonu, o njima govori u množini, budući da su zajedno počeli i zajedno prošli kroz cilj.

"Osjećaj je bio nevjerovatan. Riječima se ne može opisati taj momenat prolaska kroz cilj", govori Mujče, a Tomislav dodaje kako su ipak oni pobjednici polumaratona, iako nisu prvi prošli kroz cilj. Satisfakciju im je predstavljala i činjenica kako su iza sebe ostavili 300 ili 400 rekreativaca.

Mujče je istrčao polumaraton, 21 kilometar hrabrosti i ponosa. Postao je uzor mnogima, a to je i želio biti od samog početka.

"Znao sam da ćemo uspjeti, ali nisam ni sanjao da će cijela priča imati toliki medijski odjek. Želja mi je bila da budem uzor drugima, ne samo osobama s invaliditetom, nego i osobama bez invaliditeta. Pokazao sam da je moguće sve ono što dovoljno jako želite i za šta se dovoljno jako potrudite", rekao je Mujče.

Nakon njegove priče nema izgovora, sve se može kad se hoće

I jeste. Postao je uzor, uzor hrabrosti i htijenja, a njegov trener je postao uzor ljudskosti i upornosti. Naučio je dosta toga, šest mjeseci s Mujčetom promijenili su mu život.

"Bio sam iznenađen medijskom reakcijom. Njegov, odnosno naš prolazak kroz cilj tog dana je moj najveći sportski uspjeh. To je bilo nešto što su naši ljudi dugo čekali, jedna istinski pozitivna i nadahnjujuća priča. Mi smo s običnom starom pertlom napravili priču koja je dirnula mnoge i pokrenula interesantne procese", rekao je Tomislav.

Mustafa ne samo da je uspio ono što do sada niko nije, već je pored toga našao vremena da završi prvu godinu na Pravnom fakultetu u Sarajevu i upiše drugu. Škola mu je, kaže, najvažnija, a Tomislav se dugo mučio dok mu je objasnio kako sportisti, a naročio parasportisti u BiH od toga ne mogu živjeti.

Mustafa se, međutim, želi nastaviti baviti atletikom. Trčanje je postalo prezahtjevno, budući da ga nema više ko trenirati. Njegov trener bi, kaže Mustafa, trebao konstantno trčati istom brzinom kao i on ili brže. Takvo nešto je više nemoguće naći. Skok udalj disciplina je koja bi Mustafi više odgovarala, tehnički je lakša od trčanja na duge staze, ali problem ponovo leži u pronalasku trenera. Naša zemlja, dodaje Tomislav, nema trenera za skok udalj, ali postoji mogućnost da neki mladi sportista prođe kroz obuku i preuzme posao trenera te atletske discipline.

Jedno je sigurno, Mujče je postao javna osoba koju pozivaju na diplomatska druženja, dobio je nagradu Olimpijskog komiteta u BiH i zajedno sa svojim trenerom prepoznat je kao neko ko je dao izuzetan doprinos sportu u ovoj zemlji.

Poštovati sebe i druge, imati povjerenja, cijeniti male stvari i ne odustajati

"Bila mi je izuzetna privilegija provesti s njim šest mjeseci. Koliko god da je on naučio od mene, pošto sam i više nego dvostruko stariji od njega, toliko sam i ja naučio od njega. On je momak koji je zadovoljan malim stvarima, koji je veoma zreo za svoje godine, uporan je i hrabar. Ne gleda na sebe kao na osobu koja ima neki poremećaj. Jednostavno je primjer drugima i nada kako je sve moguće", rekao je Tomislav i dodao kako je uz Mustafu i sam postao bolji čovjek.

Ono što je zanimljivo kod Tome i Mujčeta jeste način na koji se druže i razgovaraju. Među njima postoji nevjerovatna hemija, ogromna doza povjerenja i humora, kao i ozbiljnosti kojom pristupaju raznim temama.

"Na njegov invaliditet gledamo s humorom. On je slijep i to je realnost. Imali smo dvije mogućnosti: da se zagrlimo i plačemo ili da tome pristupimo normalno, radimo normalne stvari i ne dozvolimo da nas to ometa u postizanju cilja. Danas ga nisam dovezao autom na intervju. Pustio sam ga da ide sam, jer i on voli da se kreće, radoznao je, želi mnogo toga sam da radi i to je sasvim uredu", rekao je Tomislav.

Pretvoriti nedostatak u prednost - to je istinska umjetnost

Tomislav dodaje kako Mustafa treba normalno živjeti i kako mu se treba pružiti šansa, kao i svima, te kako je ogromnu prednost stekao time što je pokazao svijetu.

Život ovog mladog momka više neće biti isti. Pokazao je kako, uprkos invaliditetu koji ima i koji nije bio njegov izbor, može postići nevjerovatne stvari. Istrčao je polumaraton, studira, polaže ispite u roku, radi sve što rade mladi. Pun je života i nadanja. On sebe nikada neće iznevjeriti.