Zakon o sportu BiH u kandžama sistemskog rasula: Ovo nije kapitulacija, samo prvi korak
Inače, visina budžeta za sufinansiranje sportskih manifestacija u 2020. godini je iznosila 1.342.000,00 KM pa je podatak da u 2021. godini nije dodijeljena nijedna KM ujedno i najbolji pokazatelj svih problema u kojima se nalazi bh. sport, odnosno pokazatelj kako nedostatak jasnog sistema i vizije razvoja sporta koči bilo kakvu dodatnu raspravu o ulaganju u ovu društvenu granu života.
Ko će kome, ako ne svoj svome
Od spomenutih 1.340.000 KM savezima i vrhunskom sportu ide samo 600.000. Razlika ide po ključu, klubovima i nacionalnoj pripadnosti, što je, vjerovali ili ne, olimpijskom poveljom strogo zabranjeno. Tako se u praksi često desi da pojedinci, koji su svojim radom i ostvarenim rezultatima itekako zaslužili podršku, ostanu bez prijeko potrebnih sredstava.
Problem je, očekivano, nepostojanje jednostavnijeg i efektnijeg sistema u kojem bh. sport treba funkcionisati, a s tim u vezi opet dolazimo do teme novog zakona o sportu, koji bi riješio sve poteškoće s kojima se konkretno ova grana susreće. Bez dileme, spomenuti zakon bi izvukao sport iz "ralja" ostalih institucija sa svih nivoa vlasti, koje imaju, jer je to tako trenutno sistematizirano, bilo kakav dodir sa sportom.
I tu, u srži i temelju načina na koji sport treba fukncionisati, a u kontekstu finansiranja i pomoći države za razvoj sporta, završava gotovo sva priča o realnim nadama da Bosna i Hercegovina u budućnosti može igrati bilo kakvu ozbiljnu ulogu u evropskom i svjetskom sportu, ne računajući "incidente" i pojedinačne uspjehe ostvarene na konto čistog talenta.
Medalja, odlazak na veliko takmičenje ili osvajanje neke prestižne titule s tim u vezi trebali bi biti plod sistema i višegodišnjeg planiranja, no i pored toga što je 2021. godina, ali i toga da u regionu imamo čist primjer kako bi to trebalo izgledati, sport u BiH nažalost se sveo upravo na banaliziranje osnovnih stvari i priču o temelju sporta koji kod nas još uvijek nije postavljen.
"Sport u BiH se mora osvrnuti na zemlje u regionu. Ministarstvo bi trebalo biti 'protočni bojler' i institucija koja će novac proslijediti sportskim institucijama, Olimpijskom komitetu BiH i Sportskom savezu BiH, koji bi taj novac potom dijelili strukturnim savezima onako kako treba i kako zakoni nalažu, odnosno po kriterijima", kaže nam Samir Šarić, predsjednik Taekwondo saveza BiH, inače jednog od najboljih, najuspješnijih i najbolje uređenih saveza u našoj državi. Dalje nastavlja:
"Tako je u zemljama regiona i u svim drugim normalnim državama. A tako mora biti jer mi na državnom nivou nemamo ministarstvo kulture i sporta te ga po Ustavu ne možemo ni imati. Čitava situacija se zloupotrebljava u političke svrhe. Sportski savezi, primjerice, ne mogu aplicirati ministarstvu na nivou BiH, a to mogu uraditi i obični klubovi iz lokalnih saveza. To je problem za vrhunski sport. Moramo napraviti institucije kako bi jedan sportski savez bio krovna institucija koja će kasnije novac prosljeđivati strukovnim savezima. To je rješenje."
Sport je tragična i kolateralna žrtva države
Bh. društvo u ovoj godini trese najveća politička kriza dosad, koja se manifestirala kroz potpuno blokadu institucija države BiH, a nije bolje ni na federalnom nivou. Tako je, primjera radi, Federalno ministarstvo kulture i sporta, inače institucija koja već godinama svim silama bježi od svoje odgovornosti, u ovoj godini klubovima dodijelila 408.500 KM na osnovu Javnog poziva, a bh. javnost s razlogom je ostala u čuđenju, jer podršku nisu dobili neki od najboljih bh. klubova. Sport je tragična i kolateralna žrtva svega toga.
Teško je i razmišljati, planirati i očekivati bilo šta od sporta u nekoj bliskoj budućnosti ili konkretno, u periodu od nekih četiri ili pet godina. Primjer klasične žrtve ovakvog nakaradnog sistema je i Olimpijski komitet BiH, koji u 2021. godini iz budžeta države nije dobio prijeko potrebni novac za organizaciju, planiranje i realizaciju odlaska na Olimpijske igre, koji se sam po sebi mjeri u milionima KM.
Pod tim se računa samo novac koji je potreban za put i samo učešće na Olimpijskim igrama, konkretno ljetnim, a ovu instituciju uskoro očekuje i identičan proces za Zimske olimpijske igre u Pekingu, a novac od jednog od glavnih izvora finansiranja, tj. od države, nisu dobili.
Pri tome, bitno je istaći da je Olimpijski komitet jedna od ključnih, sportskih institucija u državi, koja ima snažne ingerencije za samu organizaciju sporta u BiH, a svojom “snagom” i članstvom u IOC (Internacionalni olimpijski komitet) može se smatrati krovnom sportskom organizacijom, koja ispod sebe ima nogometni, košarkaški, rukometni ili drugi bh. savez.
U tom kontekstu i govoreći o tome da muku mučimo s organizacijom odlaska i prikupljanja sredstava za učestvovanje na najvećem sportskom takmičenju na svijetu, besmisleno je i razmišljati o onome što nam stvarno treba - sistemskoj promjeni kakvu bi donio novi, odnosno jasno definisan Zakon o sportu.
Zakonosko rješenje za sport mora ponuditi adekvatan modalitet organizacije u bh. sport, finansiranje najboljih i podržavanje talenata uz koje se bez većih problema može napraviti razgraničenje između vrhunskog i amaterskog sporta.
I ne, ovo nije kapitulacija i prihvatanje stanja u kojem se nalazimo. Nije ni potpis situacije. Ovo je početak borbe za bolje sutra bh. sporta. Od danas, pa što prije, to bolje.
Za kraj ostaje nada da će nacionalni ključ, u svim državnim i sportskim institucijama u kojim već godinama otvara bravu, napokon dobiti jednu klasičnu sportsku diskvalifikaciju. Bez takvog fair-play pristupa ni u narednim godinama nas neće biti nigdje.
Fergusonov talent iz Uniteda napustio nogomet da bi bio poštar: Sad imam luksuz
