BiH postala kolateralna šteta migrantske krize zbog licemjernosti Evropske unije
Građane BiH, doduše, niko nije pitao žele li čuvati sigurnost i stabilnost EU po cijenu vlastite sigurnosti i stabilnosti, a informacije s terena nesumnjivo govore da je zbog toga naša zemlja pred sigurnosnom, finansijskom, socijalnom, kulturološkom i svakom drugom opasnosti.
Nakon što je Njemačka pod vodstvom kancelarke Angele Merkel u jesen 2015. godine odlučila primiti više od milion migranata iz mađarskih kampova, koje je desničarska vlast premijera Viktora Orbana držala u nehumanim uslovima, počeli su masovni egzodusi prema zemljama EU. Onima koji su bježali iz ratom zahvaćenih područja poput Iraka, Sirije i Afganistana pridružio se i ogroman broj onih koji su se jednostavno željeli dokopati bilo koje države EU.
U tom periodu uspostavljene su velike balkanske rute koje su se kretale od Turske, preko Grčke, Sjeverne Makedonije, Srbije, Hrvatske i Mađarske, dalje prema Evropi. Alternativni pravci išli su preko Albanije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Bugarske i Rumunije.
Evropa je ubrzo shvatila šta se događa pa je humanitarna akcija njemačke kancelarke završila na proljeće sljedeće godine zatvaranjem balkanske rute u režiji tadašnjeg austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza te dogovorom Merkel s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom, kojim je EU obećala mnogo više pomoći Turskoj, u kojoj su se nalazili milioni sirijskih izbjeglica.
Time je BiH postala de facto najvažniji ogranak "balkanske rute" za ilegalne migracije, a u našu su zemlju počele ulaziti hiljade migranata koji su se, najčešće preko graničnog prijelaza Izačić kod Bihaća, pokušavali domoći Hrvatske, a samim time i EU. Tu je, međutim, podvučena crta - Hrvatska ih nije puštala, a nazad nisu mogli. Jedino rješenje je bilo da ostanu u BiH, konkretno u Bihaću, gdje je osnovan kamp Vučjak koji su međunarodne organizacije ocijenile neuslovnim te je ubrzo raspušten.
Od tada pa do danas broj migranata je znatno porastao u BiH, a strahuje se da njihov tačan broj, kao ni identitet, ne znaju ni sigurnosne službe u našoj zemlji, što je za građane posebno uznemirujuća činjenica.
Sigurnosna situacija u mnogim gradovima je narušena, jer lokalne zajednice nemaju kapacitet da se same izbore s ovim problemom, a viši nivoi vlasti se ne uključuju. Neozbiljno shvatanje situacije najbolje se ogleda u činjenici da je po ovom pitanju državni i federalni parlament zasjedao samo jednom, bez ikakvih konkretnih zaključaka. Informacije kojima raspolažemo govore da se pitanje migrantske krize više i ne stavlja na dnevni red. Potpisan je, doduše, sporazum između naše zemlje i Pakistana o povratu migranata, međutim, to je zasad samo mrtvo slovo na papiru. S druge strane, u Ministarstvu sigurnosti naše zemlje nisu bili raspoloženi za komentar, što je također simptomatično.
Prema svemu sudeći, morat ćemo prihvatiti da je BiH kolateralna šteta migrantske krize, a razlog je licemjerna politika koju vode pojedine evropske zemlje koje su prvobitno iskazale potrebu i jasnu politiku kako će prihvatiti određeni broj migranata. Međutim, to se nije dogodilo, jer na naše aerodrome ne slijeću avioni koji migrante preuzimaju i transportiraju u te zemlje. Finansiraju, doduše, te zemlje određene aspekte života migranata – ali u BiH, pozivajući bh. građane na smiren i staložen odnos prema migrantima, držeći nam usput lekcije o humanosti. Najveće žrtve svih tih licemjernih politika nažalost su građani BiH, a onda i sami migranti.
