Abdulah Sidran je u intervjuu iz 2019. otkrio da bi volio biti sahranjen u haremu sarajevske Ferhadija džamije
Govoreći o tome kako živi, nije štedio vlasti u kritici iznosa penzije za zaslužne građane.
"Smatram sramnim cijeli poslijeratni period, barem ovog što je Federacija, da se ne petljam u ono što ne znam, u pogledu zakona kojima se regulišu staračke penzije istaknutih umjetnika. Kod mene je 20 godina jedna dramatično ružna situacija. Ja i Nedžad Ibrišimović smo istih mjeseci otišli u penziju i data nam je ista penzija - invalidska s nepunim stažom. To je 217 KM! To ti daje država za koju si bio spreman 70 puta poginuti. Pa u partizanskim rezonima dali bi mi status borca koliko sam obišao linija fronta i koliko me boraca na ulici sreće", konstatovao je intervjuu "Ognjena zemlja" koji se emitovao na "O" kanalu.
Zdravlje i smrt
Upitan kakvog je zdravlja, odgovorio je da "devera", a zatim je obrazložio zašto smatra da razgovor o zdravlju predstavlja gubitak vremena.
"Razgovor o zdravlju smatram gubljenjem vremena. Imam dovoljno godina da je prirodno umrijeti i imam dovoljno snage da još poživim. Uistinu, osim kod doktora, razgovor o zdravlju smatram gubljenjem vremena, pa na ulici često kažem: Dok na naslovnoj stranici novina ne pročitaš da sam ciknuo, smatraj da sam odlično", poručio je.
Sidran je istakao šta za njega znači razmišljati o smrti te je tom prilikom izdvojio stih iz "Epa o Gilgamešu" za koji je naveo da je da se "slediš za sva vremena".
"Ta misao (o smrti) je u kosti čovjeka. To se možda i ne može zvati mišlju. To je jedno trajno stanje, a možda je ta misao dio tjelesne konstrukcije čovjeka koju mašine još nisu registrovale. Ne volim da to čuju djeca, ali u Gilgamešu postoji jedan stih koji je najjeziviji stih od svega što se u svjetskoj književnosti napisalo, kada kaže vrhovnom božanstvu Utnapištimu: 'Ne liče li jedno na drugo novorođeno dijete i smrt'. To je da se slediš za sva vremena. Dakle, nije moguće ne razmišljati, ali je uputno svoj aktivizam bilo koje vrste učiniti intenzivnim, voljeti, ne odustajati" mišljenja je.
Osvrnuo se i na sahranu kompozitora, pjesnika i kantautora Arsena Dedića za kojeg je istakao da je uradio krasan prepjev djela "Kada umre pjesnik".
"Ljudi malo znaju da je Arsen svoju stvarnu sahranu obavio tri dana kasnije, a da je ono što je bilo prikazano bilo jedna vrsta ustupka onome što je javni život. Verzija koja je do mene došla iz prilično pouzdanih krugova je za mene vrlo uvjerljiva po tome što znam kako mi dišemo, izloženi djelovanju nekompetentnog svijeta. Svaka dionica ljudskog života, a smrt naročito, kako je Ivo Andrić rekao: 'Mrtvom se kurjaku rep mjeri', u tom smislu pisao sam više verzija svojeg nastanka, odnosno već sam se rastao, to se mene neće ticati", kazao je.
"Pet scenarija za dženazu" i mjesto sahrane
Ukazao je kako bi volio da bude ispraćen sa ovog svijeta, izdvojivši tom prilikom ono što mu je uradio i poručio političar i intelektualac Adil Zulfikarpašić.
"Želim da to bude urađeno ljudski, pošteno, da nikoga ne povrijedim, ali i da ne dopustim da me vrednuju i da mi se događaju protokolarne, rutinske stvari koje zapravo unižavaju personalnost. Bit će kako će biti. Pet mojih scenarija za moju dženazu, sahranu, pokop ili kako god to zvali, pocijepao je Adil Zulfikarpašić i rekao: 'Avdo, ti se u to ne petljaj. Bit će onako kako se ljudi dogovore'. Ja ću postaviti minimum uslova", izjavio je.
Prisjetio se i jedne posjete visokom vjerskom licu kojeg nije imenovao, a s kojim je razgovarao o mjestu sahrane, te je istakao sve zdravstvene probleme koje je imao.
"Nije mi ugodno pričati. Jednom davno sam bio kod jednog visokog vjerskog funkcionera, makar sam se rodio kao ateista, vaspitavan kao ateista, rastao kao ateista i još se borim jer ne znam šta sam, može se kazati agnostik, ali meni ti naučni termini ne znače ništa. Ja sam čovjek na putu, putujem, borim se, hrvam se. Dva karcinoma sam prebolio, prebolio sam dijabetski šok, prebolio sam srčane bolesti tako da sam imao dva stenta, pa nakon izvjesnog vremena tri bajpasa. Moja borba za biološki opstanak je bila takva da sam smatrao obaveznim ići pitati, na mjestu gdje se pita, da li bi bilo mjesta u haremu te i te džamije. Tamo su moja dva divna prijatelja", naglasio je.
Sidran tvrdi da mu je rečeno da nema mjesta za ukop u haremu džamije u kojem bi želio da bude sahranjen, ali da to nije bila istina.
"Rekli su da ne, da je tu prestalo kopanje. Bio mi je tamo Ibro Ljubović s kojim sam radio 20 godina i bili smo veliki prijatelji. Poslije se tamo ukopao Nedžad Ibrišimović, jedan od najvećih naših pisaca. Odgovor da meni tamo nema mjesta jer je sve zauzeto nije bio istinit. Moguće je bilo da dobijem takav odgovor, ali najljepše je ovako kako je bilo - nit sam umro, niti kanim umrijeti", konstatovao je.
Iako u intervjuu nije eksplicitno naveo u haremu koje džamije bi volio biti sahranjen, iz njegovog odgovora je jasno da je riječ o haremu sarajevske Ferhadija džamije, a u kojem je sahranjen i Ibrišimović.
