Adis Bjelić: U EU se priča da će sve zemlje Zapadnog Balkana kroz dvije godine postati članice
U posljednje vrijeme vide se značajne promjene u odnosu Evropske unije ka zemljama Zapadnog Balkana. Bosna i Hercegovina je dobila kandidatski status, Hrvatska je ušla u Šengen i eurozonu. U isto vrijeme vidimo eskalaciju odnosa Srbije i Kosova, ponovno pokretanje pitanja državne imovine u BiH.
Adis Bjelić je bosanskohercegovački politolog i stručnjak za međunarodne odnose. Rođen je 1996. godine. Autor je naučnih radova u kojima je analizirao društveno, političko i ekonomsko stanje u zemljama bivše Jugoslavije, bivšeg SSSR-a, kao i utjecaj euroazijskih ekonomskih i političkih promjena na svjetski poredak. Radio je i kao pripravnik u Ministarstvu vanjskih poslova Rusije. Trenutno radi na istraživanju standarda života građana u Bosni i Hercegovini.
Zapadni Balkan je sada trojanski konj unutar EU?
Nakon toga što se desilo u Ukrajini jako se promijenio stav EU prema Zapadnom Balkanu. To se primijeti i vidi. Zašto? Zato što prije nije bilo nikakve vanjske prijetnje.
Mnogi političari u EU su sami priznali da ulazak zemalja u Evropsku unije ne nosi uvijek ekonomski ili pravni karakter (prilagođavanje ekonomije i ispunjavanje svih uvjeta), već ponekad i geostrateški za same zemlje EU. Pogledajte kako su u uniju ušle Rumunija i Bugarska. U svoje vrijeme obje zemlje su bile daleko od standarda Evropske unije. I karakter njihovog ulaska je bio geostrateški. Slična je situacija sada i sa zemljama Zapadnog Balkana.
Danas je Zapadni Balkan dobio na značaju za cijeli svijet. Ako je prije Zapadni Balkan bio sigurno mjesto koje je okruženo Evropskom unijom, sada je postao prostor koji može postati prijetnja koja je unutar unije, trojanski konj unutar EU koji može biti prijetnja u svakom mogućem udobnom slučaju.
Važno je naglasiti da, kako u krugovima politologa sa ovih prostora, tako i u krugovima politologa u samoj Evropskoj uniji kruži informacija da će u narednih dvije godine sve zemlje Zapadnog Balkana postati punopravne članice Evropske unije.
Bosna i Hercegovina još uvijek ima dosta nerazriješenih pitanja unutar države. Da li će stabilizacija političke situacije i ekonomski rast biti neki od uvjeta za pridruživanje EU?
Vidimo kako EU počela da ulaže veliki novac u povezivanje Zapadnog Balkana. Pogledajte koliko brzo se počeli graditi autoputevi u BiH u posljednjih nekoliko godina. Toliko brzo da se završeci radova planiraju 2023. i 2024. godina.
Vidimo isto tako i brzo formiranje vlasti na državnom nivou koji , može se pretpostaviti, može biti jedan od pokazatelja koji traži EU od naše zemlje.
U suštini Bosna i Hercegovina može ući u Evropsku uniju u skorije vrijeme ukoliko se pokažu rezultate rada domaćih političara nakon dodjele kandidatskog statusa i racionalne raspodjele sredstava iz fondova koji će nama sada biti dostupni. Glavno pitanje će tada biti kako će i na koji način BiH biti zastupljena u institucijama Evropske unije.
Zato vidimo kako stranke Osmorke surađuju sa strankama u RS-u. Isto tako RS i Dodik, htio on to ili ne, morat će surađivati sa Osmorkom. Svi politički akteri dobro razumiju da je jako važno da ostanu sada tu, na ovom brodu jer taj brod plovi u velike investicijske projekte. Ali isto tako ne razumiju jednu jako važnu stvar. EU neće tako lako dati sredstva, morat će pokazati rezultate.
Ali Zapadne sile neće da se miješaju u sitne detalje rasprave jer je generalna pozicija koja je bila spuštena od strane EU na BiH je jasna. Trebaju pokazati da su sposobni za formirnaje vlasti što sada ekstremno brzo rade. A kao dopuna toga je i molba visokog predstavnika Bakiru Izetbegoviću da se ne miješa u formiranje vlasti, predsjedniku stranke koja veoma lako može blokirati ovaj proces.
Politika je jedan veliki dogovor i naravno može se pretpostaviti da je Izetbegović sklopio neki dogovor sa zapadnim silama i da taj dogovor predlaže da će SDA ostati kao politička solucija na sceni, da njeni lideri vjerovatno neće biti progonjeni od strane državnih organa pod cijenu toga da SDA neće smetati procesu formiranja vlasti koji se trenutno odvija.
Da li se promijenili odnosi Vučića i Dodika nakon početka rata u Ukrajini?
Dok Vučić pokušava da održi neutralnu poziciju, Dodik u to vrijeme direktno ide kod Putina podržavajući Rusiju što nije u sklopu politike Beograda.
Srbija se više fokusirala na relaciju između Kine i Evrope ostavivši Rusiju kao dobrog prijatelja, dok Dodik potencira svoju moć i vlast u prijateljstvu s Rusijom i Putinom. Vidimo tačno razilaženje dvije politike koje mi navodno vidimo kao iste. Mi isto tako vidimo da na defileu u Istočnom Sarajevu 9. januara nije prisustvovao državni vrh Srbije. Jedini koji je prisustvovao kao predstavnik vlade je Ivica Dačić, ministar vanjskih poslova Srbije. Prije su to bili višerangirani političari, ali ove godine taj rang se spustio na ministra vanjskih poslova, što je očigledno da ministar vanjskih poslova ode u susjednu zemlju. Vidimo da dva jaka lidera imaju skroz različite politike.
Kako se može i mora li se riješiti pitanje Srbije i Kosova?
Vidimo jako intersantnu utakmicu i vidimo kako se odnosi počeli eskalirati na svaki mogući način. Srbija i Kosovo predviđaju budućnost Zapadnog Balkana i znaju da postoji velika mogućnost da ćemo uskoro svi postati dio Evropske unije. I prije nego što se to desi svaka od tih strana hoće da zauzme najbolju za sebe pregovaračku poziciju koja bi njima trebala. Jer kad zemlje uđu u neke velike saveze poput EU, to znači da se vaše granice neće moći mijenjati i to što zadržite sada, to će vam ostati i kasnije.
I ostale zemlje nisu problem za ulazak u EU. Nije ni Albanija, nije ni Crna Gora, ni Makedonija, pa ni Bosna i Hercegovina takva kakva jeste. Glavna utakmica za sada se vodi između Srbije i Kosova. Jer Zapadni Balkan ne može funkcionisati bez srbijanske ekonomije, htjeli mi to ili ne. Kao ni srbijanska ekonomija ne može funkcionisati bez Zapadnog Balkana. Te ekonomije su jako povezane iako se Vučić jako trudio da dovede strane investitore u Srbiju kako bi svoju ekonomiju napravio eksportno orijentisanom, da privuče strani kapital, da pokušava voditi neutralnu politiku.
Politika Beograda se sastoji od nekog održavanja neutraliteta znajući da je pod pritiskom zapadnih sila, ali dobivajući ogromni ekonomski efekat i veliki profit od toga što jedina Srbija danas u Evropi služi kao transfer, tampon zona za rusku ekonomiju i firme. Najbliža je geografski Evropi, najlakša je zbog bezviznog režima za građane Rusije, slična kultura, mentalitet, slavenski narodi. To je po pitanju dobivanja boravka, državljanstva, otvaranja firme. Transportna povezanost, iz Beograda ima direktnih letova za više ruskih gradova svaki dan.
Milioni Rusa koriste te linije da bi išli preko Beograda dalje za Evropu, Ameriku, za ostale zemlje. Velika količina Rusa je došla u Beograd zbog čega je i počeo rast cijena nekretnina i rente nekretnina. Veliki broj ruskih firmi koji su se preregistrovali u Beogradu znajući da neke olakšice koje ima EU sa Srbijom daje velike olakšice i Rusima koji veoma lako otvaraju tamo svoje firme i račune i nastavljaju funkcionisati. Ali Srbija i dalje pokušava da drži politički neutralitet, odnosno nema toliko jakih ozbiljnih i vidljivih kontakata sa Rusijom i ruskom vojskom, kao što su imali prije. Time Srbija sebi diže cijenu u Evropskoj uniji jer još uvijek nije podlegla pod evropski utjecaj.
Vidimo danas kako Srbija koja je inače vodila neutralnu politiku, sada se pokušava oduprijeti snažnom pritisku zapada u tome da Srbija što brže napreduje na evropskom putu. U zadnjih pola godine vidjeli smo toliko napetosti između Kosova i Srbije. Naravno to se spinuje u nekim medijima da tu može biti ruskog utjecaja, to su veoma interesantne političke igre jer u suštini Rusija za Zapad sada služi kao strašilo. Prijetite i prepadate sa njom. Tako se i Srbija trudi pokazati kao neutralan igrač, ali da ima dobre odnose sa Rusijom. Tako na neki način i diže sebi cijenu i potrebu da Srbija što prije uđe u EU. I Srbija na tome ima veliki plus. Jasno je da priznanje Kosova od strane Srbije znači politički krah bilo kojeg lidera. To se mora prevazići. Nema više te nagle i providne propagande da je Kosovo Srbija.
Domaćim političarima na Zapadnom Balkanu preostaje još puno posla. Rezultat upravo njihovog rada bit će jedan od ključnih faktora u napretku zemalja na evropskom putu, ali i u razvoju zemalja i poboljšanju životnog standarda.
