Admir Ikinić preživio je masakr na Kapiji: Granata je uništila sportske snove jednog mladića

"Od 1992. do 1995. godine Tuzla je kontinuirano granatirana, a mi smo s vremenom više bili naviknuti na okolnosti pod kojima živimo. Sjećam se da sam tog dana (25. maja, op.a.) skupa s prijateljima razmjenjivao odjeću, a u večernjim satima smo odlučili izaći u grad. Nalazio sam se na Kapiji u grupi od desetak prijatelja, a nekoliko sekundi prije pada granate, udaljio sam se od njih metar ili dva, kako bih pozdravio prijateljice Biljanu i Selmu. U trenutku dok sam se s njima pozdravljao začuo se izuzetno jak prasak od kojeg mi je 'zvonilo u ušima'", prisjeća se Ikinić.

Nakon pada granate, prema sjećanju našeg sagovornika, dominirao je intenzivan miris baruta, a s uzdizanjem prašine zatitrale su slike Kapije u lokvama krvi. Ikinić nakon detonacije nije osjetio bol, ali je vidio kako mu se krv sliva niz ruku.

"Na mjestu gdje je pala granata prevladavao je opći haos, oko mene su bili mrtvi ljudi, a ranjen sam uspio doći do jednog automobila kojim sam prevezen u Univerzitetski klinički centar. Tu sam smješten na stepenice jednog hodnika, a do operacione sale je bilo nemoguće doći. Zbog velike gužve teško je bilo doći i na red za previjanje", nastavlja Ikinić, koji je naknadno saznao da je pet njegovih prijatelja poginulo.

Dok suze kvase njegovo lice, prisjeća se ljekara Jovana Karakaševića koji je kompleksnim operativnim zahvatom izvršio vađenje gelera iz njegove ruke na kojoj su ožiljci zločinačkog čina i danas prisutni.

"Čika Jovo me tada s očima punim suza tješio, a na moje pitanje da li će s rukom biti sve kako treba i da li ću ponovo moći trenirati, on je odgovarao da hoću, ali za jedno sedam ili osam godina. Međutim, to je bilo daleko od realnosti, a on nije mogao uništiti ambiciju koja je prevladavala u 18-godišnjaku", ističe Ikinić, koji je nakon jednomjesečnog postoperativnog perioda transportovan u Opću bolnicu "Sveti duh" u Zagrebu, gdje je podvrgnut još jednom operativnom zahvatu.

Godišnjica masakra

Jecaji u Aleji mladosti u Tuzli: Bol za poginulim djetetom je najteža

Svaki maj u našem sagovorniku budi poseban osjećaj tuge i bola, a 25. dan u tom mjesecu donese mu tjeskobu. S vremena na vrijeme prolazi i Kapijom, na kojoj zastane, prouči fatihu i oda počast svojim nevino stradalim sugrađanima.

"Tada mi je posebno teško, jer mi se slike vraćaju. Ali, to pred ljudima ne pokazujem. Često odem i u Aleju mladosti gdje su ukopani moji prijatelji, obiđem njihove grobove, odnosno mezare, isplačem se i prisjetim naših dana koje smo zajedno proveli. Boli to mene, ali predaje nema jer život se mora dalje živjeti", kaže nam ovaj 45-godišnjak.

Koračajući kroz grad često susreće i one koju su ranjeni na Kapiji, mnogi su se, kako kaže, snašli u životu, naglasivši da je od svega najtužnije što je 71 porodica ostala bez svoje djece.

"Rat i sva ta zbivanja su najveće zlo koje se može dogoditi. Ja sam sve to preživio, u godinama kasnije sam formirao svoju porodicu, a oni koji su poginuli nisu mogli ništa ostvariti. Oni su istinski heroji ovoga grada, ali i Bosne i Hercegovine. Pa mi smo djeca bili, ni na koga nismo pucali, ali smo nastradali, ni krivi, ni dužni", dodaje Ikinić.

U godinama koje su uslijedile nakon majskog masakra Ikinić je imao i dva PTSP napada, međutim, od svega se uspješno uspio oporaviti. Kako kaže, pozitivan duh, ponos i vjera u svijetlu budućnost vode ga kroz život.

"Da nisam takvog duha vjerujem da bih potonuo, povukao bih se u sebe i tada bi nastao još veći životni problem. Mi preživjeli se ne svetimo, samo pričamo ono što se nama dogodilo, kako se isto ili slično ne bi ponovilo budućim generacijama. Našoj djeci želim otvoriti oči, bez da budem od onih starih roditelja koji su devedesetih zakuhali i stvorili rat", nadovezuje se sagovornik portala Klix.ba.

U pravičnom slučaju žrtve trebaju biti obeštećene, a zločinci iza zatvorskih rešetaka, što nije slučaj u kontekstu Tuzlanske kapije. Nalogodavac ovog zločina Novak Đukić, ne nalazi se na odsluživanju zatvorske kazne, što Ikinić smatra razočaravajućim. Uslovno rečeno, smiješnim smatra i negiranja počinjenog zločina, koja dolaze iz Srbije, ali i Republike Srpske.

"Zaista ne znam u kakvim filmovima ti ljudi žive, pa oni imaju nekoliko scenarija, među kojima su oni da se sedam ljudi opasalo eksplozivom na Kapiji te da je granata ispaljena sa Majevice. Više ni oni sami ne znaju šta pričaju, ali istina je samo jedna i ona je utvrđena i potvrđena presudom", nastavlja Ikinić.

Dvadeset i sedam godina kasnije Ikinić navodi da mržnji mjesta u njegom životu nema, naglasivši da je Bošnjak koji sjedi skupa s Draganom i Goranom. S njima pokazuje da je moguć suživot.

"Ljude nikada nisam razdvajao po tome kako se zovu ili načinu na koji se mole Bogu. Time se vodim i danas, svi skupa sjedimo i družimo se jer želimo da nam bude lijepo, a ne da se svađamo. Najlakše se posvađati i biti nečovjek. Nama je potrebno da nas nove generacije hrabro povedu u napredak jer nam se ne smiju više nikada dešavati zla kakva su nas zadesila", riječi su kojima je Ikinić zaključio svoju ispovijest za Klix.ba.

Inače, obilježavanje 27. godišnjice masakra na Tuzlanskoj kapiji danas je održano na komemorativan način, polaganjem vijenaca i cvijeća u Aleji mladosti, kao i na mjestu na kojem je ubijena 71 osoba. Također, večeras u 20 sati i 55 minuta će biti oglašena sirena za uzbunu, koja će podsjetiti na agresorski čin 25. maja 1995.