"Treba nam podrška, a ne sažaljenje": Posljednja šansa za pravdu za bosanskohercegovačke žrtve ratnog silovanja otkriva strašne fizičke i psihičke posljedice koje su ovi zločini ostavili na preživjele, kao i prepreke koje im sprečavaju pristup potrebnoj podršci i obeštećenju na koje imaju pravo.
Više od dvadeset godina nakon završetka rata, deseci hiljada žena u Bosni i Hercegovini još uvijek pokušavaju da ponovo izgrade svoje razorene živote, a sa minimumom prijeko potrebne zdravstvene, psihološke i finansijske pomoći - izjavila je Gauri van Gulik, zamjenica direktora Amnesty Internationala za Evropu.
Kako vrijeme prolazi, sve je manje vjerovatno da će žrtve dočekati pravdu ili dobiti pomoć na koju imaju pravo. Te žene ne mogu zaboraviti šta im se desilo, a ne smijemo ni mi, poruka je ove organizacije.
Izvještaj, koji je rezultat dvogodišnjeg istraživanja, govori o tome na koji način su sistemske prepreke u kombinaciji sa nepostojanjem političkog konsenzusa osudile žrtve koje su silovane u prošlom ratu na siromaštvo i težak život.
Za vrijeme sukoba, pripadnici vojnih i paravojnih snaga su silovali hiljade žena i djevojčica i podvrgli ih drugim oblicima seksualnog nasilja. Veliki broj njih držali su u ropstvu, mučili i podvrgli prisilnoj trudnoći u takozvanim "logorima za silovanje".
Elma je bila u četvrtom mjesecu trudnoće kada je odvedena u jedan takav logor gdje su je grupe muškaraca svakodnevno silovale. Za Amnesty je rekla: "Nosili su fantomke i pitali bi me da li mogu pogoditi koji je na meni. Sve su to bili lokalni momci".
Kao rezultat fizičkog zlostavljanja, izgubila je bebu i pretrpila trajna oštećenja kičme. I nakon skoro dvadeset pet godina, Elma, koja je nezaposlena, i dalje ne prima nikakvu značajniju finansijsku podršku od države, a prijeko su joj potrebne i zdravstvena i psihološka pomoć.
Od početka procesuiranja ratnih zločina u Bosni i Hercegovini 2004. godine, manje od jedan posto od ukupnog procijenjenog broja žrtava ratnog zločina seksualnog nasilja došlo je na sud. Sudovi u BiH okončali su samo 123 predmeta koja su uključivala optužbe za seksualno nasilje i iako je broj procesuiranih slučajeva povećan posljednjih godina, mora se uraditi više kako bi se počinioci kaznili.
Nakon rata, Sanja je prijavila vojnika koji je, zajedno sa svojim drugovima, držao zatvorenu i više puta silovao. Policija i pravosudni organi nisu preduzeli nikakve radnje protiv počinioca, a centar za socijalni rad nije priznao Sanjin status i pružio joj pomoć.
"Više nikome ne vjerujem, naročito ne državi. Svi su me iznevjerili", rekla je Sanja za Amnesty International.
Iako je došlo do značajnog napretka na polju podrške i zaštite svjedoka, taj napredak je ugrožen visokom stopom oslobađajućih presuda na nekim sudovima, kao i čestim izricanjem blažih kazni za one koji su proglašeni krivim. Osim toga, povećani broj procesuiranih predmeta ne može zamaskirati veliki broj predmeta koji su još uvijek neriješeni.
Zbog spore i neadekvatne pravde žrtve ne prijavljuju zločine i ne traže svoja prava, što izaziva nepovjerenje u krivčnopravni sistem i produbljuje ojećaj da se zločini ne kažnjavaju.
Žena, koju su pripadnici paravojnih jedinica više puta silovali u njezinom domu i u policijskoj stanici, misli da: "većina žrtava neće živjeti dovoljno dugo da dočeka pravdu. Za nekoliko godina sudovi neće imati više predmeta; neće više biti živih žrtava, izvršilaca ili svjedoka da bi se vodio postupak".
U posljednje vrijeme uvedene su promjene koje su imale za cilj da omoguće žrtvama bolji pristup podršci i javnim uslugama. Međutim, te promjene su i dalje fragmentirane i znatno se razlikuju u različitim dijelovima Bosne i Hercegovine. Ukoliko se ove promjene u potpunosti ne institucionaliziraju u cijeloj državi, njihov utjecaj će biti ograničen i nasumičan.
Žene žrtve seksualnog nasilja spadaju u kategoriju sa visokom stopom nezaposlenosti i siromaštva i jedna su od ekonomski najugroženijih društvenih grupa u BiH. I pored toga, samo je oko 800 žrtava uspjelo ostvariti neku mjesečnu naknadu ili drugu osnovnu pomoć. U nedostatku formalnog sistema obeštećenja, žrtve se moraju snalaziti u postojećem složenom sistemu ostvarivanja socijalne pomoći i krivičnim i parničnim sudskim postupcima pokušavajući da ostvare svoja prava.
Budući da naknade i usluge nisu univerzalno zagarantovane u cijeloj državi, njihov nivo je vrlo različit a njihova dostupnost zavisi od mjesta prebivališta.
Zakon u Republici Srpskoj, na primjer, ne priznaje žrtve seksualnog nasilja počinjenog u ratu kao "zasebnu kategoriju civilnih žrtava rata" i u velikoj mjeri ograničava pristup bilo kakvim obeštećenjima ili podršci. Takve zakonske odredbe onemogućile su većini žrtava koje tamo žive pristup mjesečnoj naknadi, kao i besplatnoj zdravstvenoj zaštititi, rehabilitaciji i psihološkoj i socijalnoj pomoći.
Takve prepreke obeshrabruju veliki broj žrtava da podnesu zahtjev i prisiljava ostale kojima treba pomoć da se upuste u administrativnu akrobatiku da bi stekle status i ostvarile mjesečne naknade, čime gube jedno pravo da bi ostvarile drugo.
Veći broj žena rekao je za Amnesty International kako su bile prisiljene da formalno promijene mjesto prebivališta radi ostvarivanja mjesečne naknade. One su time izgubile prava na pristup javnim uslugama, uključujući i prijeko potrebnu zdravstvenu i socijalnu pomoć, u mjestima u kojima zapravo žive.
"Vlasti moraju ukloniti ove diskriminirajuće prepreke koje žrtvama onemogućavaju pristup obeštećenjima i zamijeniti ih mjerama koje će svim žrtvama garantovati jednaku zaštitu i podršku, bez obzira gdje žive", naglasila je Gauri van Gulik.
Posljednjih godina došlo je do značajnog poboljšanja, ali još se puno toga mora uraditi. Iako se traume iz prošlosti nikada ne mogu izbrisati, nije prekasno da se osigura da te žene imaju budućnost u kojoj će konačno moći ostvariti svoja prava i povratiti svoje dostojanstvo.
Izrael izvršio najžešći napad na Bejrut od početka rata, deset simultanih udara potreslo grad
