Ana Mrnjavac: Nema dana da se ne pitam kako bi moj Denis danas izgledao
Ana Mrnjavac, Denisova majka, u razgovoru za Klix.ba prisjetila se 5. februara 2008. godine. Denis je bio druga smjena i po povratku iz škole nazvao je majku 20 minuta prije nego će ući u tramvaj.
"Boli me što je moj Denis stradao naočigled velikog broja ljudi
"Pitala sam ga šta želi da mu spremim za večeru, a on mi je odgovorio da nije puno gladan i da ćemo nešto zajedno smisliti kada stigne kući. I trebao je stići kući oko 19:15 sati, ali u tih pola sata od našeg posljednjeg razgovora desila se strašna nesreća i moje dijete više nikada nije došlo", prisjetila se Ana.
Svakoj majci je nezamislivo da izgubi dijete, to je nešto prestrašno, nastavila je Ana i dodala kako je najviše boli što je njeno dijete nevino stradalo naočigled velikog broja putnika.
"Niko nije reagovao na bilo kakav način, to je za mene i danas nešto što nikako ne mogu prihvatiti ni razumjeti. Denis je rođen u ovom gradu koji je oduvijek imao dušu i ljude koji su uvijek bili susretljivi i spremni pomoći jedni drugima. Šta se promijenilo i otkud ovoliko nasilja, ja stvarno nemam odgovor na ta pitanja. I evo već 12 godina su u mom životu sivilo i tama, jer moj Denis je bio jedina svijetla tačka koja mi je davala nadu u život, a sada se nažalost suočavam sa surovom stvarnošću da njega više nema", rekla nam je Ana.
Ana nam je priznala da se ne voli prisjećati te kobne noći i u isto vrijeme straha i bola koje je doživjela. Kako je istakla, u ovom slučaju vrijeme nije saradnik, svakim danom sve je teže.
"Ali i nakon svega i svih ovih godina ja moram živjeti i jedino kad spavam i sanjam misli su negdje drugo usmjerene, a samim buđenjem postajem svjesna realnosti i svoje boli i ništa se ne mijenja 12 godina. Kako starim, ta me bol i zdravstveno i u svakom smislu narušava, i jednostavno Denis svakim danom sve više nedostaje", ispričala nam je Ana.
Denis je živio dječački san
Kako nam je ispričala, svakim danom se pita zašto baš Denis, jer je bio jedna tiha, mirna priroda, nikada konfliktan, širio je oko sebe jednu toplinu, ljubav i radost. S istim pitanjem naviru i sjećanja, uspomene i misao kako bi Denis izgledao danas, kakav bi bio student, da li bi imao porodicu, koju bi profesiju odabrao.
Ove godine napunio bi 28 godina i majka Ana se prisjeća kako je bio svestran, fizika, matematika, muzička škola, sve mu je išlo od ruke. Volio je sve predmete i živio svoj dječački san.
"Bio je pun života i poleta, dječije razigranosti, uvijek nasmijan i pozitivan. Planirao je završiti Elektrotehnički fakultet po uzoru na svog oca, imao je podsvjesno tu želju. Nažalost, njegovi snovi se nikada nisu ispunili zbog huliganske obijesti. Ovo je zapravo jedna opća društvena kriza i ne iznenađuje što djeca napuštaju našu zemlju koliko god je voljeli. Vrijeme pokazuje da se ništa ne poduzima kako se ne bi nikome desilo ovo što je mom Denisu", istakla je.
Denisovi drugovi i danas je se sjete i Ana nam je ispričala da je veliki broj njih van naše države, studiranje ih je odvelo po cijelom svijetu gdje su neki od njih zasnovali i porodicu.
"U kontaktu smo, jave mi se i svi se Denisa sjećaju kao dijela svog prekinutog djetinjstva, jer su preko te teške noći odjednom odrasli i sazreli. Sretnemo se i iskreno, sve ih doživljavam kao svog Denisa, svi su oni na neki način moja djeca i ja se radujem kada se sjete i Denisovog rođendana i kada me pozovu da se vidimo, meni nekako bude puno srce", navela je Ana.
"Mnogo toga mu poželim ispričati, a onda shvatim da ga više nema"
Jedan od Denisovih najboljih prijatelja Vedran Ljevarević ispričao je kako će se svog prijatelja sjećati po osmijehu. Njim je, kako nam je rekao, plijenio i smirivao svaku iole tešku situaciju.
"Uvijek je osmijehom razvedrio svaku negativnu ocjenu, školske i dječije ljubavi i probleme. Od svih nas je bio najvedriji, a nikada se nije nametao, nekako čudno, bio je tih, ali je uvijek bio tu. Poseban i upečatljiv", rekao je Vedran i ispričao kako se on te kobne noći u kojoj je stradao Denis vozio tramvajem iza.
"Vidio sam da se nešto događa, zaustavili su se tramvaji, moj kod hotela Holiday, a onaj u kojem je Denis stradao ispred srednje tehničke škole. Izašao sam iz tramvaja i otišao kući, jer je bila velika gužva, nisam znao šta se dešava. Nisam ni slutio da se moj najbolji prijatelj u tom trenutku bori za život. Ali kada sam došao kući i čuo šta se desilo, od tada je moj život u potpunosti promijenjen", ispričao nam je Vedran.
Planirali su puno toga, nastavlja Vedran, putovanja, druženja, maturske zabave i studiranja, a sada je sve prekinuto. Denisa kao da je neko ukrao.
"Sazreli smo preko noći i susreli se sa surovom stvarnošću da ljudi odlaze s ovog svijeta, a s druge strane ostala je ogromna praznina, jednostavno kroz nekoliko sati nemate najboljeg druga, nemate s kim podijeliti prijateljske razgovore. Jednostavno je ta osoba izbrisana kao da imate konac koji samo presiječete i to je to. Mnogo toga se od tada dogodilo, puno životnih događaja i sve to poželim ispričati Denisu, a njega nema i zbog toga mi nakon 12 godina sve više nedostaje. Ostaju samo lijepe uspomene", dodao je Vedran.
Spomen-obilježje kao opomena budućim generacijama
Berin Talić osuđen je 2010. godine na 10 godina zatvora, a Ademir Lelović na 15 godina, jer su pomagali maloljetnom Nerminu Sikiriću u ubistvu Denisa Mrnjavca. Sikirić je također osuđen na 15 godina zatvora.
Vedran je rekao kako niko ne može kriviti pravni sistem u našoj državi jer su oni iste noći uhapšeni i procesuirani.
"Mislim da je ubica Nermin izašao, on je bio maloljetan kada je osuđen, možda mu je kazna snižena zbog dobrog vladanja, ne razumijem se u taj pravni sistem. Ali eto i da jeste i da nije izašao, on će kad-tad biti slobodan čovjek, ali Denisa više nema. Tu ne pomaže nikakvo pokajanje, a ja mu ne bih bio u koži i ako ima imalo savjesti vječno će ga progoniti razmišljanje da je oduzeo jedan nevini život", poručio je Vedran.
Na kraju razgovora majka Ana je kazala kako se svake godine nada da će počast njenom sinu Denisu biti odata na pravom spomen-obilježju koje bi trebalo biti podsjetnik i upozorenje za sve buduće generacije.
"Nadam se da će se nekada naći neko rješenje i da će se možda neko sjetiti da je na tom mjestu u blizini Zemaljskog muzeja stradalo jedno nevino dijete. Do tada, na nama je da živimo i sjećamo se jednog dječaka. Nijedan spomenik moje dijete neće vratiti, ali bih voljela da to bude opomena da se nikada nikome ovakvo nešto ne desi", poručila je majka Ana Mrnjavac.
