Analiza društva kroz tragediju u Tuzli: Kako ostajemo bez morala i šta moramo mijenjati

Kada bi muškarci mogli razumjeti žene i obratno, onda bi komunikacija bila znatno jednostavnija. Djedović navodi da žene s muškarcima komuniciraju kao sa ženama i suprotno, što je pogrešno. To dovodi do nastanka problema, koji u zavisnosti od kompleksnosti situacije sa sobom nose različitu težinu.

"Veliki je problem je što ne pitamo jedni druge kako se osjećamo zbog nečega, zatim ne postavljamo pitanje: kako si čuo ili čula moje riječi ili eventualno čuo ili čula sam tvoje riječi na određeni način, pa možeš li mi objasniti značenje? Zapravo, bavimo se ličnim interpretacijama, koje u konačnici ne moraju biti u redu. Tada se osjećamo napadnuto, a kada se to desi onda se branimo. Kada se branimo onda se ljutimo, a ljutnja uglavnom prelazi u bijes, u kojem svašta kažemo, nekada i riječi koje nikada ne bismo rekli, bez da se suzdržavamo", ističe Djedović.

A nakon riječi dešava se proces prelaska na djela, gdje su muškarci više skloniji fizičkom nasilju, što se ni u kojem slučaju ne može opravdati. Nauka je dokazala da njihov prag tolerancije nije toliko visok kao u slučaju žena.

"Kada se svađamo, idemo s namjerom da povrijedimo onoga drugoga i tada se scene završavaju međusobnom tučnjavom ili razbijanjem stvari po kući. Na kraju, jedan od supružnika zna otići od kuće, a u nekim slučajevima, nažalost, se zna desiti i ubistvo", naglašava Djedović.

U posljednjem primjeru iz Tuzle, posredstvom savremenih medija i društvenih mreža, pored supružnika u cijelu priču uvedeno je i dvoje djece, odnosno mladić i djevojka. Kroz primjere komentiranja cijelog događaja putem društvenih mreža, posebno izražena je bila doza licemjerstva do kojeg je suštinski dovelo nepoznavanje osnovnog načina komunikacije, mišljenje je struke.

Naime, u svemu su se prvenstveno na udaru našli pojedini mediji koji su objavili o čijim se roditeljima radi, dok se u velikom broju slučajeva dešavalo, da osoba koja u tom kontekstu "štiti" mladića i djevojku u nastavku svog komentara direktno im dodaje sol na ranu, nazivajući njihovog oca zločincem i odgovornim za femicid, ili obratno, pokušavajući upirati prstom u njihovu majku jer je ona "sigurno kriva za sve".

"I ovo je pokazatelj da ne znamo komunicirati i zbog toga hajdemo naučiti kakve su to, možda duple poruke koje mi šaljemo, a ne razmišljamo o njima" potcrtava Djedović.

U svakom mogućem kontekstu, opravdanja za učinjeno nema, bilo da je riječ o porodičnoj tragediji kako to stručna javnost karakteriše, ili femicid koji propagiraju aktivisti, a istina o svemu ostaje u četiri zida supružnika Mehmedović, koji su jedini, kao takvi, znali suštinske probleme koji su izjedali njihove živote. I u tome, prostora za isprazne komentare ne bi trebalo biti.

Problemi supružnika: Od preljube do ovisnosti o pornografiji

U nastavku našeg članka vraćamo se na probleme sa kojima se bračni partneri u našoj zemlji suočavaju. S tim u vezi, tuzlanska psihoterapeutkinja se prvenstveno osvrće na način na koji se brakovi sklapaju, odnosno šta se dešava u ljudima kada donose odluku o ulasku u takvu zajednicu.

"To je prvenstveno faza romantične ljubavi, gdje se vodimo time da bez nje nema iskonske ljubavi, što je pogrešno. Romantična ljubav sama po sebi je pogrešna, a njoj nas uči Zapad, odnosno njegova kultura. Nakon nje dolazimo u fazu zaljubljenosti u kojoj ne vidimo u realitetu pravu sliku, već projekciju po kojoj vidimo onu osobu kako bismo željeli, što je pogrešno. Dakle, brak prvenstveno pravimo iz pogrešnih pobuda, bez fokurisanja na signale mozga", kaže Djedović.

Kao najčešće probleme u braku, shodno iskustvima iz prakse, naša sagovornica navodi internet, društvene mreže i preljube, koje nastaju uživo ili virtuelno, a što je posebno izraženo od pandemije koronavirusa. Tada je većini građana kroz period izolacije nametnut višak slobodnog vremena i fokus na savremene alate komuniciranja. Do bilo koje preljube, pojašnjava, došlo je zbog nezadovoljstva u nesretnom braku, a korijen problema je opet u nedovoljno dobroj komunikaciji.

"Nedovoljno dobra komunikacija vodi u preljube. Muškarci su uglavnom nezadovoljni seksualnim životom, o čemu ne razgovaraju sa svojom suprugom ili partnericom. Međutim, potrebno je o svemu razgovarati i pokušati popraviti stvari jer rješenje ne možemo tražiti u drugom krevetu. To je potpuno pogrešno i dovodi do brojnih drugih problema", nastavlja Djedović.

Uz finansijske, bračnim partnerima veoma često probleme predstavljaju i ovisnost o kocki te pornografiji, koja je posebno izražena u posljednje vrijeme.

"O ovisnosti i pornografiji se veoma malo priča, a imamo i nedovoljno naučnih konferencija koje bi se posvetile ovom problemu. Ali, on je prisutan i veoma često razara onoga ko je ovisan o pornografiji, najčešće su to muškarci, ali i bračnog supružnika te čitavu porodicu u konačnici", ističe Djedović.

Naša zemlja susreće se sa velikim brojem razvoda, ali to ne bi moralo biti tako, kada bi bračni parovi tražili stručnu pomoć, ali i došli na savjetovanje prije nego se odluče na tako velik i značajan korak kao što je brak. No, ukoliko u konačnici ne može biti iskomunicirano pomirenje, razvod ne treba značiti kraj života, već priliku za novi početak.

"Razvod može biti i kraj jednog dijela života koji nije funkcionirao. Ako je loš brak, onda definitivno treba imati dobar razvod. Ljudi ne moraju biti teški neprijatelji kada se razvedu, jer, zaboga živjeli su zajedno, imaju djeci i imovinu. Na kraju, hajdemo biti civilizovani i napraviti ambijent u kojem ćemo razgovarati. Naravno, postoji mali broj ljudi sa kojima je teško napraviti bilo kakvu komunikaciju, ali čvrsto stojim pri tome da se sa svakim možemo komunicirati, samo ako bismo znali", mišljenje je Djedović.

Ova psihoterapeutkinja smatra i da je veoma bitno raditi na prevenciji, koja treba početi još u najranijoj životnoj dobi, odnosno od vrtića.

"Mi još uvijek nemamo nijedan predmet u školama koji se bavi emocionalnim stanjima. Bave se kognitivnim dijelom, dok je emocionalni potpuno zapostavljen, posebno u današnjem društvu, gdje su ljudi uglavnom okrenuti sebi, a empatija je na veoma niskom nivou. Nemamo suosjećanja, jednostavno ne razgovaramo više, tjeramo nekakve inate i ne živimo sretno", ukazuje Djedović.

Ističe da smo postali nezadovoljno i nesretno društvo, a ono bosanskohercegovačko nije usamljeno u tome, s obzirom da je riječ o globalnom problemu. U cijelom vrtlogu izgubili smo se, prestajući voljeti i sami sebe.

"Potrebno je da naučimo ponovo voljeti sebe, kako bismo mogli voljeti i druge ljude. Ali, sve to je potrebno raditi na pravi način. To znači da sebe prije svega poštujemo, zatim da cijenimo svoje zdravlje te moralne vrijednosti koje imamo. U korijenu morala je empatija koja znači stati u cipele druge osobe i osjetiti njen problem, ali mi je više nemamo. Ljudi se naprosto udaljavaju jedni od drugih i upravo zbog toga imamo razdore", nastavlja Djedović.

Bračni život provučen kroz filtere

Kada je riječ o odlasku psihoterapeutu, Djedović kaže da je on prestao biti tabu, do čega je dovela pandemija koronavirusa. Podjednako pomoć traže muškarci i žene, ali njihovi problemi se razlikuju. Često dolaze i skupa, u želji da riješe bračne probleme.

Govoreći o profilu takvih osoba, naša sagovornica navodi da je u većini slučajeva riječ o osobama koje od očiju javnosti skrivaju svoje probleme, predstavljajući se kao idealni parovi, odnosno porodica koja živi u harmoniji. Takva slika se osim u kontaktu sa prijateljima i familijarno bliskim osobama šalje i u širu javnost, putem društvenih mreža.

"Tamo gdje se previše 'zvoni' i priča o nečemu, odnosno tamo gdje je sve divno i krasno, suštinski zaista nešto nije kako treba. Ljudi koji su sretni nemaju potrebe sebe prikazivati takvima, žive svoje živote i nije ih briga da li će neko o njima misliti da je sretan ili ne. Često kažem da nemamo mnogo zdravih i sretnih brakova, jer je od njih hiljadu jedan možda takav", ističe Djedović.

Rad na sebi treba biti imperativ svakome od nas, što podrazumijeva lično propitivanje šta želimo u životu, šta nas čini sretnim i zbog čega, koliko je zadovoljstvo u onome u čemu živimo, koliko smo zadovoljni poslom, ko su nam bitni ljudi u životu, da li imamo pravog prijatelja te šta mogu učiniti za sebe, ali i druge ljude kako bi potpuno bili sretni?

"To su pitanja koja su od suštinske važnosti, uz ono koje su naše lične mane, ali i vrijednosti koje imamo. Kad postanemo svjesni svojih vrijednosti, automatski ćemo biti bolji ljudi prema drugima. Ako smo dobri prema sebi i ukoliko radimo na sebi tokom cijeloga života, onda ćemo biti mnogo obazriviji prema drugim ljudima. Jer nismo mi ovdje sami zbog sebe, već zbog drugih. Treba naći smisao na takav način i vidjeti koji je naš smisao u odnosu na druge na ovome svijetu", navodi Djedović.

Naš razgovor tuzlanska psihoterapeutkinja zaključuje riječima da smo svi samo prolaznici na ovome svijetu, pa kad je tako, pita se zašto radimo to što radimo, zašto smo bezdušni, zašto se udaramo ružnim komentarima te šta je to zlo u ljudima da imaju potrebu za istresanjem na nekoga ko im apsolutno ništa ne znači u životu? Upravo lični istinski odgovori na ova pitanja dio su razvoja ličnosti, a samim tim i društva u kojem živimo.