Arie Livne: Imam 92 godine i moram savjetovati ludog Dodika

Livne je rođen 1921. u Budimpešti, kad je majka bila u posjeti rodbini. Ona je bila iz Budimpešte, otac iz Koprivnice, a živjeli su u Novom Sadu.

"Majka mi nije govorila hrvatski, otac mađarski. U kući se govorilo njemački. Nisu imali najsretniji brak. Majka mi je rekla da je bio izvanredan otac, ali ne tako dobar muž."

Kad je počeo rat u Jugoslaviji, imao je 20 godina. Mladost je proveo uz mnogo druženja i bavljenja sportom, igrao je ping pong i tenis, ali i političkog aktivizma: kao 15-godišnjak pridružio se cionističkoj organizaciji, a kasnije je pomagao SKOJ, tadašnju komunističku omladinu. Od tog društva od 15 mladića, Jevreja, rat je preživjelo njih četiri ili pet.

"Uglavnom smo se družili mi Jevreji međusobno, ne zbog nacionalne netrpeljivosti, nego je to tako tada bilo, Mađari su se družili s Mađarima, Srbi sa Srbima. Jedino smo s djevojkama bili otvoreniji i družili se i sa Srpkinjama", prisjetio se. Od mladosti je i cionist i ljevičar. Pomagao je izbjeglicama iz Češke kad ju je 1939. Hitler okupirao. Išli su brodovima Dunavom prema Bugarskoj i Palestini.

"Mi smo plivali do brodova i nosili im hranu i novac", rekao je za Jutarnji.hr.

Školu je završio 1939. i učio za aranžera izloga kod Eugena Kleina koji je imao veliku kompaniju u Novom Sadu, a kasnije se odselio u Ameriku. Kad su Mađari okupirali Vojvodinu, uhapšen je i poslan na prisilni rad na novosadski aerodrom.

Život mu spasio pas

Njegova prva ljubav zvala se Sonja Kulik. Izbjeglica iz Ukrajine. Otac joj je bio krojač, a pobjegli su pred boljševicima. Kasnije je s cijelom porodicom ubijena u Beogradu na Sajmištu. U oktobru 1942. mladi Arie je poslan na prisilni rad u Segedin i odatle u Rumuniju. Bili su u radnom bataljonu, a umjesto puške dobili su lopatu i žutu traku.

"Tu je odnos prema nama bio katastrofalan, no krajem 1942. šalju me na prisilni rad u rudnik u Boru u Srbiji."

Arie Livne je ispričao za Jutarnju. hr kako mu je život spasio jedan pas koji se zvao Satana. To je bio pas mađarskog narednika Vegvaryja, koji je tamo bio bog i batina. Arie je volio životinje i sprijateljio se sa psom. Kad je strašni Vegvary vidio da ga pas voli, naredio je da mladićev posao bude da čuva psa. To je značilo da bi, kad bi pas jeo meso, bilo mesa i za njega, a noću ga je grijao.

Bijeg iz logora

Kako se 1944. približavala Crvena armija, jednog je dana stigla naredba da se logor rasformira i ljudi pošalju u Mađarsku, što je moglo značiti samo likvidaciju.

"Ja sam u to vrijeme radio na pumpi. Kad sam odlazio od kuće, majka mi je dala vjenčani prsten. Dao sam ga jednom od naših čuvara, da mi da posao na pumpi. To je bio savršen posao: tri-četiri puta dnevno trebao sam pustiti vodu i to je bilo to. Pored te pumpe bila je baraka u kojoj je živjela žena s mužem, on je bio šumar i nikad ga nije bilo kući. Jerina je bila velika žena, gadna, a ja sam bio mlad. Ona me voljela te mi ostavljala hranu. Nismo smjeli razgovarati. Kad sam čuo da će isprazniti logor, u trenutku sam odlučio da ću pobjeći. Rekao sam Vegvariju da sam ostavio stvari vani na pumpi i on me pustio. Pokucao sam na prozor barake i rekao: ‘Jerina, pomozi!’ Pustila me u kuću i rekla da navučem gunj njenog muža.

To je bio ogroman logor s hiljadama ljudi, ograđen žicom. Idemo prema izlazu, ja naprijed, ona pozadi, kako je to tada bilo. I puste nas!" prisjetio se se Livne.

Stigli su do kolibe koju je koristio njezin muž kad bi noćio u šumi, a njega su sakrili u stog sijena.

"U životu nisam znao da ima toliko buha."

Drugog dana ujutro došao je po njega jedan stariji čovjek. Satima su hodali po brdima, dok nije stao i rekao: 'siđi, tamo su partizani'. On siđe, pojave se trojica, bez oznaka. Ipak se usudio i rekao da traži partizane. Odveli su ga u 25. diviziju komandanta Franca Hočevara, kasnije ambasadora u Londonu.

"On me pitao znam li pisati na mašini, želim li ostati s njima. "Vi to smatrate da Jevrejin nije za borbu nego samo za mašinu?", prigovorio sam i napravio jednu od većih životnih grešaka. "Hoćete reći da smo antisemiti? Vodite ga u 4. bataljon", naredio je Hočevar. Tako je Arie postao partizanski borac s puškomitraljezom. Kaže da nije bio velik heroj, ali ni kukavica.

Jednog dana, po nalogu jugoslavenske vojne misije, uhapšen je, prebačen u Beograd i nakon kratkog ispitivanja pušten.

"Računao sam da je sve u redu. Našao sam se s jednim prijateljem, Jevrejem iz Novog Sada, u Ruskom Caru u Beogradu. Razgovarali smo o raznim stvarima, nisam znao da radi za Udbu. Tad su me pozvali na jedan kratak razgovor koji je potrajao sedam godina", sjetio se kroz smijeh se. Što je tada kobno rekao - ne sjeća se. Nemoguće je da je govorio protiv režima, jer je bio za njega. U samici se sprijateljio sa štakorom i naučio, ako mu postaviš mrvice hljeba sve do ruke, mirno ga možeš pomilovati. Na Vojnom sudu osuđen je po tački 53. za izdaju državne tajne, tj. špijunažu.

Direktor filma

U zatvoru je upoznao svoju iduću veliku ljubav. Ona je izdržavala kaznu zbog pokušaja bijega preko granice. Iz Mitrovice su ga prebacili u zatvor u Novom Sadu.

"Tamo sam upoznao svoju ženu: gledali smo se preko prozora i slali poruke. Kad je oslobođena, donosila mi je hranu, a kad su mene pustili, vjenčali smo se."

Kad je pušten, Livne se sjetio sudruga iz logora u Boru koji je uspio pobjeći: Dragutin Prezburger je bio direktor velikog poduzeća u Beogradu. Zamolio ga je za posao. "Nema problema, ti si direktor filmskog odjela", kazao mu je, iako Livne nije imao nikakve veze s filmom.

Poslao ga je na Košutnjak na neki kurs o filmskoj proizvodnji i on je prvi u Beogradu osnovao privatnu filmsku producentsku kuću. Bilo ih je četvero: Marijan Vajda je bio režiser, Mile Marković snimatelj i njegov brat Slobodan.

"Zahvaljujući tome što je Mile bio oženjen kćerkom Moše Pijade, dobivali smo dobre poslove i jako dobro i lijepo živjeli."

No, kad je egipatski predsjednik Gamal Abdel Naser došao u posjetu Beogradu, Livne je napisao protestno pismo za bilten jevrejske zajednice u Beogradu.

"Bilo je navečer oko 7, zovu me iz ambasade Izraela u Beogradu: Slušaj, evo ti pasoš u jednom pravcu za tebe i tvoju ženu, gubi se odavde, i to odmah, jer sutra, kad to bude objavljeno, bit ćeš uhapšen. Idi prvim vozom za Trst, pa u Rim, tamo će te čekati. I tako ja odoh iz Jugoslavije", objasnio je Livne.

Saradnja sa SAD-om

Postao je šef odjela za proizvodnju filmova, pa generalni direktor, vodio velike propagandne kampanje i održavao veze s američkim Jevrejima.

"Napravio sam karijeru u Izraelu, mada se nikad nisam potpuno politički uklopio. Ja sam za mir s Arapima, za saradnju s Palestincima i državu s dvije nacije. Bez sporazuma s Palestincima i drugim Arapima, Izraelu, po mom mišljenju, nema opstanka", istakao je Arie Livne u razgovoru za Jutarnji.hr.

Iz Beograda je 1999. stigao u Banju Luku.

BiH kao mala Jugoslavija

"Dodik je tada već bio predsjednik Vlade. Pokušavao sam mu prenijeti svoja iskustva, ne dati savjete jer Dodik nije čovjek za savjete. Trudio sam se upoznati ga sa jevrejskim svijetom, bili smo zajedno u SAD-u, on je dolazio k meni u Izrael", rekao je za Jutarnji.hr, koji navodi i to da je Livne rekao da ipak udijeli neki savjet "ludom" Dodiku iako ima 92. godine.

Kazao je da mu je Dodik prijatelj iako se u mnogočemu ne slažu. Arie Livne tvrdi da je privredni predstavnik RS-a u Izraelu. Ne, to nije paralelna ambasada BiH, ističe.

"Vrlo sam svjestan da je BiH država, a RS entitet", naglašava.

Kad je u Banjoj Luci, živi u hotelu u Laktašima koji vodi njegov prijatelj. Pravi mu je pak dom u Jeruzalemu, gdje mu živi druga supruga, mlađa 22 godine. I kćerka na koju je jako ponosan.

"Ona je moj najveći uspjeh u životu."

Na pitanje kako vidi BiH za 10 godina, kaže da je o tome puno razgovarao sa stranim ambasadorima, posebno američkim.

"BiH je mala Jugoslavija i u njoj žive tri naroda. No, oni ne žele živjeti zajedno. Zašto, ne znam. Da se raspiše referendum, ni Hrvati ni Srbi ne bi bili za BiH, a Bošnjaci bi, ali ne za ovakvu. No, SAD i EU podržavaju ovakvu BiH i ta se politika neće skoro promijeniti."

Lijek za sve te rasprave i stare traume on vidi u Evropskoj uniji.

"Mjesto BiH i Srbije je u EU, jer se samo tako mogu riješiti međunacionalni probemi. U svijetu u kojem, ne treba zaboraviti, neonacizam ponovo jača, od Mađarske do Francuske, uz antisemitske ispade i u Hrvatskoj i u Srbiji.", istakao je.