Beogradski novinar Bojan Tončić: Vučić glumi kočničara u Dodikovom pomahnitalom vozu
Povod za razgovor s Tončićem bio je posljednji "roditeljski sastanak", kako se često naziva odlazak delegacije na vlasti iz RS-a u Beograd u svjetlu Dodikovih tužakanja na rad visokog predstavnika, poštivanja Dejtona i slično.
Kako komentirate insistiranje Milorada Dodika da rješavanje kosovskog pitanja i pregovora u SAD-u poveže sa statusom i pozicijom Republike Srpske u BiH?
Ono o čemu je taj predvodnik srpskog naroda u Bosni i Hercegovini duže vrijeme govorio kao o pravu na nekakav daleki san - o ujedinjenju Srba sa obje obale Drine - namah je postalo “pravo na postavljanje pitanja” (vidjeli smo to i čuli u Beogradu), odnosno jasno i nedvosmisleno stavljanje na sto navodno ravnopravne i legitimne ideje. To je ritam agresivnog nacionalizma. Ko u papirima dopremljenim iz Banjaluke u Beograd, u nekakvom Kalimero - raportu o “nedejtonskom” vladanju visokog predstavnika Valentina Incka, ne vidi sličnost sa agresivnim nastupom Radovana Karadžića na sjednici Skupštine BiH uoči rata, te prijetnju da se “muslimanski narod ne može odbraniti”, ima kratko pamćenje, što može biti pogubno kada imate posla sa nacionalistima dodikovske provenijencije.
Nategnuto? Karadžić je to govorio polovinom oktobra 1991, a u presretnutom razgovoru sa Gojkom Đogom kazao je da iznad Sarajeva ima 20.000 naoružanih Srba. Pola godine prije zvaničnog početka rata. Sada Dodik nema takvu armiju, ali je svako potpaljivanje vatre opasno i ključno je pitanje zašto bi se gubio ijedan život.
U ovom kontekstu važno je stalno podsjećanje na Sarajevo koje je tadašnji lider bosanskih Srba vidio kao mogući “karakazan”. To se jednom već ostvarilo. Ovo o čemu govorim ne znači da je položaj Srba u Bosni i Hercegovini idiličan, naprotiv, mislim da su, kao, uostalom, i Bošnjaci i Hrvati, taoci birokratskih oligarhija i da je u nekim slučajevima žrtva politike koja ima nacionalni predznak. Te da je očigledno to kako sva tri naroda nerazumno, suicidno, čak, glasaju za nacionaliste koji vrlo brzo raspodijele sinekure, odnosno pozicije na kojima udobno žive.
Zašto se onda dio BiH koji se zove entitet Republika Srpska u "srpskim" političkim krugovima često nameće kao paralela s Kosovom?
Suština je u pokušaju bosanskih Srba da u razgovorima o budućnosti regiona dođe do povezivanja položaja entiteta Republika Srpska sa međunarodnim utemeljenjem statusa Kosova koje je već dugo samostalna država. Ne postoji nikakav “status”! Nema nove države, bez obzira na to koliko srbijanski politički vrh u Beogradu razroko gleda ka Briselu i Berlinu jednim okom, ka Drini, Sarajevu i Banjaluci drugim. Ne smiju se dozvoliti nove sintagme i floskule kao u vrijeme Slobodana Miloševića o svim Srbima u jednoj državi. Međunarodna zajednica mora da bude garant građanske države, da se suprotstavi pokušaju realizacije nekakvih umobolnih tlapnji i destabilizacije čitavog regiona.
Koliko je uopće realno da Milorad Dodik nameće teme koje bi mogle biti dio dogovora o Kosovu?
Ponoviću da nikad ne treba podceniti nacionaliste, njihovu spremnost da, ako ništa drugo, smetaju bilo kakav progres i suživot. U ovoj situaciji, pak, politički vrh RS-a kandiduje se da postane nekakav činilac odlučivanja, da se primakne trpezi, podstaknut, preciznije instrumentalizovan, očigledno, ruskim obećanjima. Dobija na snazi rusko tapšanje po ramenu, Dodik postaje još veći u očima birača, jer, nisu na vlasti razumni ljudi koji shvataju rusku igrariju i vide opasnost od novog podizanja čvrste granice na Drini.
Niz tu vodu lako, sjetićemo se Miloševićevih sankcija, može da otplovi i Dodik, ako se suprotstavi Vučiću. Utoliko Dodik i njegova kamarila djeluju na momente groteskno, Vučić ih koristi da se predstavi kao personifikacija svih Srba svijeta, a od toga najveću štetu imaju Srbi u Bosni i Hercegovini.
Predsjednik Srbije pokušava u isto vrijeme da govori kao ultragrađanski orijentisani državnik kakvog bi svako poželio za susjeda. Da bude tobožnji kočničar u tom Dodikovom pomahnitalom vozu. Njegov je problem u tome što se lako oda, kao prošle nedjelje, kada je kazao da Bošnjacima “nikada nije bilo dovoljno ni to što će neko na svakom mjestu da pokazuje pijetet prema bošnjačkim žrtvama, već su uvijek tražili više i ono što su oni smatrali jedino moguće”. I tu dolazimo do apsolutnog slaganja srpskih političara sa obje strane Drine - oni bi da justifikuju zločine koje su počinili Srbi u BiH i država Srbija, agresijom i logistikom rata u Bosni i Hercegovini. Da se i žrtve ponašaju kao da se ništa nije dogodilo, da zaborave genocid i konclogore, opsadu Sarajeva, uništavanje i pljačku, sva zlodela osmišljena u Beogradu i finansirana iz srbijanske državne kase. Da Srbe predstave kao žrtve, da ispisuju novu istoriju. I da bude sasvim normalno to što entitet BiH i Srbija imaju isti državni praznik; i to što će Srbija graditi aerodrom u RS-u i pokazivati vlastite hegemonističke težnje kao uobičajeni, poželjni čak, razvoj odnosa.
Ima još jedan problem: srbijanska opozicija o tome ima gotovo identične stavove; riječ je, uz malobrojne glasove protiv, o nacionalističkom talogu sličnih namjera i snova. Složiće se da “srpsko nacionalno pitanje” nije riješeno. I biće u pravu, jer nema tog poraza koji nacionalisti neće pretvoriti u san o velikoj državi. Na štetu susjeda, naravno, ne može drugačije...
Čiji je Vučić igrač i da li je pitanje Kosova već dogovoreno te je samo pitanje vremena kada i kako plasirati tu informaciju?
Kosovo je nezavisna država, a Srbija će se uvijek batrgati u nastojanju da je ne prizna, da sačuva suicidnu mitologiju carstva nebeskog. Kao što sada, izmjestimo se na trenutak u novu kartografiju, na Dnevniku državne televizije prikazuje kolika će temperatura biti sutra u Prištini. Eto, dotle je stigla kartografija Srpske akademije nauka i umetnosti.
Gotovo da je svejedno na koji će se način saopštiti istina o zasad poslednjem porazu srbijanske ratne politike. I novija istorija Srba temelji se na mitologiji koja je, u jednom trenutku, postala militantna i pogubna. Srpski političari ne treba da sanjaju ni o kakvoj nagradi za ratne avanture u kojima su bili gospodari života i smrti miliona ljudi. Narod, pak, treba da se zapita - neće, naravno - zašto je, glasanjem i ratovanjem podržao takvu budućnost za sebe i dolazeće naraštaje. A paketi nekakvih darova, karata, istorijskih čitanki, ostaće samo snovi. Ostaće tvrdnja jednog od ideologa srpskog nacionalizma Dobrice Ćosića da je Republika Srpska “preskupa, ali jedina politička i ratna pobjeda srpskog naroda u drugoj polovini 20. vijeka“. Preskupa, svakako, za žrtve genocida i širokog spektra zlodela. I sada, došlo do Dodika da “pobjedu” pripoji “matici”...
Ko će nametnuti rješenje za Kosovo; Njemačka i EU ili Amerika?
Mislim da predstojeći razgovori u Vašingtonu neće donijeti nikakav preokret, ili naznaku rješenja kosovskog problema, budući da se održavaju u vrijeme američke predizborne kampanje, kada bi svako od takmaca da uknjiži bilo kakvu pobjedu, iako ne zna gde je to nešto o čemu se pregovara na evropskoj mapi. U svakom slučaju, bio bi dragocijen nekakav kolektivni diplomatski napor i mislim da interesi EU, Amerike i Njemačke koju ste izdvojili nisu nepomirljivi. Ali, ne treba zaboraviti ni to da je Kosovo višedecenijska američka diplomatsko-vojna akvizicija u koju je potrošeno isuviše mnogo novca.
Srbijanski režim Kosovo koristi za ogromnu, nepopravljivu pljačku državnog budžeta i u toj je žalosnoj priči srpski narod, koji na Kosovu živi jako teško i kojem je, u enklavama, ugrožena i elementarna bezbjednost, istinska žrtva. I na Kosovu se, međutim, javljaju dospjeli računi za ratne zločine; srpska strana je u velikoj mjeri delegitimisana progonom i ubijanjem civila albanske nacionalnosti koji su 1998. i 1999. bili državni posao. O tom pregovaračkom teretu u Srbiji govore samo rijetki pojedinci, ostali su nacionalisti i saučesnici. Ni za to, kao ni za zločine u Bosni i Hercegovini, ne smije da bude nagrade.
