Bernard-Henri Lévy o Dodiku, Aliji i Bakiru Izetbegoviću, strahu od izbora u Evropi
Dan uoči predstave u veoma otvorenom i iskrenom intervjuu za Klix.ba Lévy govori o detaljima predstave, strahovima uoči parlamentarnih izbora u Evropi, svojim osjećajima prema Bosni, Aliji Izetbegoviću.
"U stvarnosti, to je potpuno nova predstava. I fokusiran sam na aktuelna pitanja. Uspon populizma. Uspon nacionalizma. Na aktuelnu Evropu koja je tragično u procesu zatvaranja same sebe. Tuga, mržnjea koja se budi u Bosni. Slučaj “Dodik” mi se čini posebno zabrinjavajućim. Zato što je to na određeni način prototip čitave generacije lidera koja se šire širom Evrope. Orban, u Mađarskoj, Babis u Češkoj, Kurtz u Austriji, to su, na neki način, “djeca” Dodika. A danas je problem to što je Dodik predsjednik i Federacije Bosne i Hercegovine. Federacije kojom on zapravo ne upravlja. Sarajevo, koji toliko prezire, da je mnogo puta ponovio da neće ići tamo i da će razgovarati sa svojim kolegama putem videokonferencija. Ali takva je situacija. O tome govorim u mojoj predstavi. Na te stvari ćemo se fokusirati sutra navečer. Vidjet ćete i dodike, orbane i ostale. Oni će biti, na neki način, prisutni na sceni. Naravno, ne svojim tijelima. Ali prisutni kroz mene", rekao je Lévy za naš portal.
Dolaze nam izbori u Evropskoj uniji. Čega se plašite? Jačanja desnice?
Moj prvi strah je da ljudi ne glasaju. Jer iskreno ... Kada pogledam situaciju, ponekad imam utisak da sam sam u ovoj kampanji. Velike evropske zemlje su zaglavile u svojim malim svađama. Velike evropske nacije se hvataju u njihov neznatan nacionalizam. I sa svim ovim, najveći gubitnik je Evropa. To je moj prvi strah. A onda, drugi strah, to je da ako se Evropljani iz nekog ubjeđenja ili poštovanja, ne mobiliziraju, jer onda postoji nešto sigurno: anti-Evropljani, nacionalisti, oni koji su opsjednuti identitetom, rasistički sljedbenici teorije “Velike zamjene“, ljudi koji imaju duboku mržnju prema svima koji nemaju kršćanske korijene Francuske, svi ti ljudi, oni će se mobilisati i okupiti zajedno. Oni će se stoga naći u većini u Evropskom parlamentu. Možemo zamisliti Mattea Salvinija, zamjenika premijera Italije, koji sjedi u fotelji predsjednika Evropskog parlamenta. Dodik sjedi na stolici Alije Izetbegovića. Zašto Salvini ne bi sjedio u sjedištu Simone Veil? To bi bilo grozno. Ali danas je to moguće. I protiv toga se borim.
Nakon nekoliko godina ponovo ste u Bosni. Budući da ste više nego istinski prijatelj ove zemlje, kako biste opisali svoja osećanja ako vidite da građani zaista trpe jer se zemlja ne kreće naprije? Razlog su političari koji gledaju uske interese i često koriste nacionalizam radi održavanje vlasti.
Moja putovanja u Sarajevo, zadnjih 25 godina, uvijek su obilježena mješavinom tuge i radosti. Radost da ponovo otkrijem ovaj grad koji toliko volim, za kojeg me veže toliko, i gdje sam ostavio cijele dijelove svog života. Ali i tuge, jer ne mogu da spriječim razmišljanje o nastaloj patnji, ne mogu da spriječim razmišljanje o smrti. Ovo je čak i jedna od prvih fraza predstave. Kažem, u tekstu, da nikada nisam propustio priliku, u poslednjih 25 godina, da dođem i pozdravim svoju smrt, jasno kažem moju smrt, rata u Bosni. Ovo je jedna od prvih stvari koju uvijek radim. Da se vratm i pokloni grobovima onih koje sam volio. A posebno na grobu predsjednika Izetbegovića. To je ono što ću uraditi, usput, u. Nastupam sutra na pozornici Narodnog pozorišta. Ali, večer pre toga, otići ću da razmislim o Alijinom grobu. Kao i svaki put.
Ako kažete da Evropa ima veliki dug prema BiH, što tačno mislite? Poznato je da ste pokrenuli vrlo plemenit projekat "Milion potpisa za Bosnu i Hercegovinu radi pridruživanja EU" prije nekoliko godina kojim ste apelirali na sve Evropljane da pomognu Bosni i Hercegovini da se pridruži EU.
Oprostite prekinuli ste me, pa vam nisam odgovorio u cjelosti na vaše prethodno pitanje. Naravno, odgovornosti se dijele. I naravno, bosansko vodstvo nije uvijek bilo na najvišem nivou. I naravno, u Bosni, kao i u Francuskoj, kao i u Engleskoj, kao i u svim zemljama svijeta, i u svim demokratijama, ponekad postoji tendencija da se interesi stranaka stavljaju pred nacionalne interese. Istina je. Sa nekoliko izuzetaka, to je često slučaj. Ja kažem, neke izuzetke. I mislim na jednu osobu posebno. Aliju Izetbegovića. I nakon njega njegov sin i moj prijatelj Bakir Izetbegović. Mislim da njegovo vrijeme opet dolazi.
Mislim da je bio odan naslijeđu svog oca. I vjerujem da će ga Bosna još jednom vrlo brzo trebati. Ali, nakon toga, naravno, demokratija je kraljevstvo nesavršenosti, a politika nije baš, uvijek, ono što bi trebala biti. I onda vi me pitate o "dugu". Mislim, neprocenjiv je taj dug o kojem često govorim. To je vrlo jednostavno. Bosna, između ‘92 i ‘95 branila je vrijednosti Evrope. Ona je konkretno branila Evropu. Evropa nije bila zahvalna. Kada neko brani vaše vrijednosti, to je kao da vas on ili ona brani. Kao što je on ili ona bila vaše koplje i vaš štit. I, suočeni s tim, Evropljani, zadovoljni i puni, Evropljani zadovoljni sobom, odgovorili su sa nekom vrstom ravnodušnosti i prezira. Ova predstava “Looking for Europe” je jedan od koraka u ovoj borbi protiv ove nepravde. Istina je da nije bilo lako doći u Sarajevo. Za producenta moje predstave, “Looking for Europe bilo je pravo pitanje da li bi trebalo, nakon Praga, Budimpešte, Rima, itd., te ostalih 20 gradova Evropske unije, zaista završiti sa Sarajevom. Ali za mene nije bilo pregovora. Ovu turneju nisam mogao zamisliti bez završetka u Sarajevu.
Često naglašavate koliko cijenite Aliju Izetbegovića, pa i u ovom intervjuu. Ali šta mislite o njegovom nasljeđu i ljudima koji treba da prate njegovu politiku?
U predstavi se nalazi dugi portret Alije Izetbegovića. Prisutan je tokom cijele predstave. U mojoj imaginarnoj vladi sutrašnje Evrope, dajem mu ministarstvo veličanstva i časti. A onda, postoje anegdote vezane za njega. Postoje stvari koje smo zajedno živjeli tokom rata u Bosni. Ukratko, on je prisutan svuda. Ali ja kažem nešto posebno. Izgleda malo čudno, možda. Ali ipak, reći ću to na pozornici - tako to sada i vama kažem - i u to duboko vjerujem. U političkoj istoriji dvadesetog veka postojale su dvije anđeoske figure. Da, anđeoske. U smislu koji je Wim Wenders dao toj riječi u svom filmu "Wings of Desire".
A ove dvije anđeoske ličnosti, to su bili Vaclav Havel i Alija Izetbegović. Način na koji se Izetbegović borio, iz svih razloga, za evropske vrijednosti, bio je to nezamislivo. Način na koji je odbijao podršku Iranaca i mračnih sila radikalnog islama, dok ga je Evropa prodavala, to je bilo nezamislivo. Način na koji je ovaj čovjek zakona, odbacio puno toga da bi postao vođa u ratu, način na koji se sve ove godine obavezao na rat kojeg nije volio, bio je nevjerovatno. Ja ne kažem da je to nevjernost u smislu Charlesa Péguya. Ne kažem da je to vanzemaljski u smislu poznate fraze onih koji su lišeni ruke. Ne. Hoću da kažem da se radi o istinskoj divnoj osobu 20. vijeka. Liku koji nije postao tvrd nakon užasa tog vijeka. Čovjeka pune dobre volje, koji je i bolji od toga. Političar koji se zaista okrenuo prema najboljem. I sve to u najtragičnijim okolnostima. To je ono što mislim o Aliji Izetbegoviću. Zato ću pokloniti glavu na njegovom grobu a to je moj ritual, kada stignem u Sarajevo.
Sankcionisani Vlatko Vukotić: Prepisujem im tri kredita i automobil star 22 godine
