Bh. političari i društvene mreže: Komunikacija s građanima samo kad im trebaju glasovi
“Facebook kao primarnu popularnu mrežu političari koriste kako bi se promovisali i došli do širokih narodnih masa sa posebnim akcentom na period od mjesec dana pred izbore, dok poslije utihnu i potpuno se distanciraju od naroda i komunikacije općenito, što ne čudi jer se nakon kampanje bh. političarke i političari većinom bave svojim interesima. S druge strane, Twitter postaje samo forma koju su ispunili jer im je neko u bazi ili agenciji koja je usko povezana sa stranačkim liderom rekao kako je 'cool' imati Twitter nalog”, kaže za Klix.ba Tarik Kapetanović, PR u agenciji PR.pa.
Kao primjere političara koji redovno komuniciraju s građanima preko društvenih mreža Kapetanović navodi Damira Marjanovića, Mersihu Slipićević, Peđu Kojovića, Mirzu Ustamujića, Damira Mašića...
Društvene mreže su dio jednog velikog metamedija koji zovemo internetom i potpuno su javne i dostupne svima. Dok Facebook ima neka ograničenja i podešavanja privatnosti, Twitter baš i nema takve specifikacije, a posebno je zanimljiv novinarima i urednicima jer se informacije šire brzo te se lako biraju potencijalni izvori informacije, što omogućava direktan upliv u život pojedinaca na društvenim mrežama.
Postoje li pravila ponašanja na društvenim mrežama?
“Pravila ponašanja postoje i moram reći da su identična kako za analognu, tj. realnu komunikaciju, tako i za digitalnu komunikaciju. Bonton na internetu nas uči da sugovornika ne ostavimo bez odgovora duže od pola sata, te da se ne svađamo, ne psujemo i ne sukobljavamo na društvenim mrežama. Razlog za to je jednostavan, društvene mreže sve pamte i sve se arhivira, tako da političari koji jednom naprave takav komunikacijski gaf moraju biti spremni na trajne posljedice u daljem političkom životu. Oni koji to ne znaju ili namjerno komuniciraju neprikladne sadržaje, psuju, vrijeđaju ili čak ignoriraju poruke pojedinaca su jednako neodgojeni, beozobrazni i bahati i u realnom životu, što mora biti značajna poruka glasačima koji prate, osluškuju i gledaju”, kaže Kapetanović.
U posljednje vrijeme političari, posebno u svijetu, najčešće sa građanima komuniciraju preko Twittera.
“Kada bismo poredili evropske političare i naše političarke i političare iz regiona rekao bih da su ovi prvi odavno prepoznali dobre strane Twittera. Kod nas u BiH je Twitter zajednica iznimno mala, govori se o 50.000 Twitter profila od kojih mnogi nisu aktivni, ali iako mala naša Twitter zajednica jeste i iznimno utjecajna te možda zbog malog broja korisnika u odnosu na broj stanovnika pomalo zaostajemo. Postoji značajna razlika i u mentalitetu pa i komunikaciji, pa tako vidite da ministri eurozone odmah informiraju svjetsku javnost o ishodima iscrpljujućih pregovora, dok kod nas na Twitteru svađe privlače pažnju javnosti i tradicionalnih medija”, kaže Kapetanović.
Prikupljanje političkih poena
Prepucavanje i svađa preko Twittera sve je češći fenomen u regiji, a najupečatljivija je nedavna svađa Aleksandra Vučića i Edija Rame koji su svoje prepucavanje, prije svega, iskoristili za sakupljanje političkih bodova na domaćem terenu.
U slučaju BiH prva veća “Twitter bitka” ovih dana se vodila između Emira Suljagića, Hamdije Lipovače, Peđe Kojovića, Danisa Tanovića...
“Jasno i otvoreno moram reći da su ovi pojedinci odavno pretjerali ne samo u digitalnom prostoru nego i u realnom prostoru. Nažalost neki od njih značajnim brojem političkih saopćenja sa vrlo lošim vokabularom te iznimno lošom i krajnje huškačkom retorikom, koja je najčešće bez ikakvog činjeničnog pokrića, a drugi potpunim odsustvom komunikacije ili bolje reći potpuno usmjerenom komunikacijom u periodu i vremenu kada njima to treba. Twitter sukob koji se desio je samo kulminacija realne komunikacije koja se sa skrivenom svrhom prikupljanja glasova i ponovnog prikupljanja izgubljenih simpatija, preselila na Twitter. Tome u prilog svjedoči i činjenica da su se akteri mogli posvađati putem direktnih poruka, daleko od očiju javnosti, jer svi učesnici komunikacije i dalje prate jedini druge i nesmetano mogu razmjenjivati privatne poruke”, navodi Kapetanović.
On dodaje i da kod nas još uvijek ne postoji osjećaj odgovornosti koji bi naveo potencijalnog političara da zbog konkretnog slučaja, a posebno loše i neprikladne komunikacije na društvenim mrežama, podnese ostavku ili da ga njegovo stranačko rukovodstvo na bilo koji način osudi.
