BiH u raskoraku između socijalizma i kapitalizma: Partiokratija u burazersko-ortačkom sistemu
Više od dvadeset godina u Bosni i Hercegovini se na razne načine odbija okončati proces tranzicije i do kraja provesti proces privatizacije. Državne, entitetske, kantonalne i općinske institucije i javna preduzeća i dalje služe prvenstveno kao unosan politički plijen pobjedničkim strankama za zapošljavanje vlastitih kadrova, izvlačenje kapitala i manipulacijama raznih vrsta. Takvu praksu rijetko više ko i negira i o tome je, suštinski, bespotrebno i raspravljati.
S druge strane, ekonomski analitičari tvrde da skoro svi relevantni izvještaji, poput indeksa ekonomskih sloboda, izvještaji o stanju privatnog vlasništva, izvještaji o konkurentnosti i obavljanju biznisa, te indikatori u vezi javne potrošnje - pokazuju da je BiH daleko od liberalnog kapitalizma, iako pojedini autori i organizacije nastoje utvrditi suprotno.
"Bosna i Hercegovina je propustila tranzicijski val kojeg su iskoristile zemlje Istočne Evrope i Baltika. Propušten je momentum tranzicije kada smo imali neophodnu političku energiju, podršku međunarodne zajednice, te spremnost stanonovništva na kratkoročnu žrtvu, a kako bi se poputno liberalizovala domaća ekonomija i time učinila konkurentnim na EU i globalnom tržištu", kaže Admir Čavalić, ekonomski analitičar.
'Tranzicijski val' podrazumijeva nužnu reformu javnog sektora, socijalnih sistema, liberalizaciju domaćeg tržišta i uklanjanje bespotrebnih tržišnih barijera, te u konačnici inovacije u oblasti administrativnih procedura i javne uprave, obrazovanja i slično. Naravno, sve ovo treba da prati pravna država, uz poštivanje vladavine prava.
"Ovo bi u kratkom roku učinilo brojne interesne grupacije nezadovoljnim jer bi izgubili svoje privilegije. Međutim, na dugi rok bi rezultiralo većim bogatstvom domaće ekonomije, odnosno cjelokupne populacije. Pogledajte samo gdje su danas Poljska, Češka, Slovačka ili recimo Estonija koja prednjači po pitanju e-uprave. Sve su to zemlje koje su imale istu ili sličnu startnu poziciju kao i mi, međutim uspjele su na vrijeme da provedu liberalne ekonomske reforme koje su im omogućile ekonomski rast dovoljan za ulazak u društvo razvijenih zemalja Evrope", objašnjava Čavalić.
Burazersko-ortački kapitalizam i reket države
On smatra da domaća ekonomska politika zapravo i ne postoji te da su bilo kakve ekonomske reforme, prije svega, određene aktivnostima međunarodnih institucija, u prvom redu Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke. Bosanskohercegovački politički establišment pritom parcijalno provodi ili blokira reforme nametnute izvana, što stvara drugi niz problema po domaću ekonomiju. Analiza ekonomskih platformi političkih stranaka u BiH pokazuje da se iste mijenjaju svake četiri godine, što znači da ne postoji politička stranka sa jasnom i konzistentnom vizijom ekonomije ove države.
"Živimo u tzv. kroni ili burazersko-ortačkom kapitalizmu, sa izuzetnim učešćem države u svim aspektima života pojedinca i rada poduzeća. Takav sistem karakteriše visok stepen intervencionizma i to u vidu privilegija za određena poduzeća, organizacije, interesne grupacije itd. Upravo zbog toga čitav sistem podsjeća na jugoslovenski socijalizam, izuzev što postoji konkurencija političkih stranaka koje vam daju određene privilegije. Nedavno je objavljen podatak da oko 1.832.000 građana ove zemlje ovisi o budžetu. Dakle, država direktno kontroliše svakog drugog građanina odnosno indirektno svakog od nas, uzimajući u obzir da putem javnih tendera, zakonskih barijera, korupcije, koncesija, inspekcijskih poslova itd., kontrolira privredu tj. one koji zavise od realnog sektora. Zbog toga je izuzetno teško proizvesti bilo kakvu opoziciju koja će biti istinski imuna na korupciju i reket države. Za vladajuće, bez obzira da li je riječ o trenutnoj vlasti ili opoziciji, ovakvo uređenje ekonomskih odnosa, predstavlja utopiju jer dozvoljava aposlutnu kontrolu sudbina građana ove zemlje", govori Čavalić.
Danijal Hadžović, novinar i član UG Liberalni forum, smatra da se današnji ekonomski sistem u BiH ne može nazvati socijalizmom u klasičnom smislu, budući da, barem formalno, na sceni postoji privatna poduzetnička inicijativa i tržišna ekonomija.
"S druge strane, bilo bi besmisleno ovo što imamo smatrati nekakvim liberalnim kapitalizmom ili neoliberalizmom, kako bi htjeli pojedini ljevičari, ako uzmete u obzir da vam javna potrošnja iznosi oko polovine BDP-a, da vam uz to kroz državne firme, državne subvencije, itd., država generiše blizu 70 posto BDP-a i da ste jedna od najgore plasiranih evropskih država po indeksu ekonomskih sloboda i lakoće poslovanja. Ekonomski sistem koji imate u BiH, prema mom mišljenju, najbliže je modelu koji se u teoriju naziva korporativizmom. To je sistem u kome formalno imate privatnu incijativu i tržište, no ekonomija u konačnici većim dijelom ostaje, što direktno što indirektno, pod kontrolom države, odnosno garnitura koje njom vladaju", kaže Hadžović.
Najgore od socijalizma i najgore od kapitalizma
On također ističe da BiH nikada u pravom smislu te riječi nije provela proces tranzicije, što podrazumijeva smanjivanje obima država, uspostavu efikasnih institucija i jasnih pravila te uvođenje moderne tržišne ekonomije.
"Od socijalizma su zadržali ono najgore, u prvom redu partiokratiju i veliku državu. O tome kako vladajućim strukturama odgovara da preko države kontrolišu toliko resursa, toliki broj firmi, stotine hiljada ljudi koji žive na budžetu ili od budžeta, da zloupotrebljavaju neefikasnost institucija, mislim da ne moram posebno objašnjavati. Ukratko, stotine hiljada ljudi je pod njihovom direktnom kontrolom, ucijenjeno egzistencijom", napominje naš sagovornik.
On smatra da ekonomska strategija bh. političkog establišmenta od završetka rata do današnjih dana praktično i ne postoji.
"Strategija podrazumijeva koncept za ostvarivanje određenih ciljeva. Kada je i da li je iko od nas ikad čuo nekog političara da izađe s jasnim ekonomskim konceptom i vizijom? Da kaže namjeravamo provesti takve i takve ekonomske politike i one će za posljedicu imati takve i takve rezultate? Da iznese viziju gdje namjerava da BiH bude za 5, 10 ili 20 godina, s kolikim BDP-om, prosječnim platama, stopom nezaposlenosti...? Dakle, otvoreno treba reći da u BiH na političkoj sceni kroz sve ove godine imamo vladavinu diletanata, interesnih grupa i vlastohlepnih pojedinaca s upitnom obrazovanošću i sposobnošću da odgovore dužnostima koje su im povjerenju", govori Hadžović.
Realni sektor "hrani" javni sektor
U javnom prostoru sve češće se koriste termini "uhljebljivanje" i "uhljebi" koji se vezuju za zaposlene u javnom sektoru i državnim preduzećima i to uglavnom sa negativnim konotacijama. I skoro svi, od politike do građana, složni su da u BiH postoji previše zaposlenih u javnom sektoru i da bi se taj broj trebao smanjiti, no dešava se sasvim suprotno. Hoće li, i kada, da ne kažemo ikada, doći do smanjenja broja zaposlenih u javnom sektoru i birokraciji - pitanje je na koje je teško ponuditi adekvatan odgovor.
"Ljudi, naročito oni iz realnog sektora, sve se više počinju buniti protiv istinske nepravde ovog društva. Dakle, s jedne strane više od 2/3 iznosa naše neto plate dajemo državi, na sve što kupujemo 17 posto dajemo državi, mali i srednji biznis opterećen je drakonskim nametima i pritiskom države. A onda, s druge strane, imate armiju ljudi koja je, uglavnom, preko stranačkih veza zaposlena u administraciji ili javnim kompanijama, koja često radi na izmišljenim ili potpuno beskorisnim radnim mjestima i koja od poreskog novca koji im obezbjeđuje realni sektor uživa u platama i privilegijama o kojima ljudi koji rade na stvarnom tržištu mogu samo sanjati. Drugim riječima, a moram to reći ma koliko ružno zvučalo, imate politički uhljebljene krpelje koji sišu krv i parazitiraju na radu i trudu stvarnog realnog sektora i onemogućavaju da raste jer su ga preopteretili suludo visokim nametima i besmislenim propisima", kaže Hadžović.
On ističe da vladajuće stranke javni sektor ne žele da smanjuju iz razloga što je on njihova stranačka mašinerije, dok s druge imaju realan strah od socijalnih nemira i nezaposlenosti.
"Pogledajte samo reformsku agendu. Ni svi pritisci i inicijative vodećih zapadnih sila nisu bile dovoljne da se vladajuće stranke u Federaciji odreknu bilo čega od svojih privilegija, bilo u pogledu smanjivanja javne potrošnje, javne uprave ili privatizacije javnih kompanija. Oni to sve posmatraju kao svoj plijen, a plijena se milom neće odreći. S druge strane, nisam optimističan da oni koji su sada u opoziciji imaju kapaciteta i volje napraviti išta po tom. Uostalom, imali ste SDP kao vodeću stranku nakon izbora 2010., pa ne samo da nisu proveli nikakve reforme, nego su u potpunosti prihvatili uspostavljeni model vladanja, samo zamijenivši njihove 'uhljebe' s vlastitim", objašnjava.
Bh. "ljevica" i "desnica" i ekonomija
Zbog svega navedenog, smatra naš sagovornik, u BiH ne postoji "ljevica" i "desnica" u ekonomskom značenju tih pojmova.
"Ekonomska desnica bi generalno govoreći podrazumijevala liberalnu ekonomsku poziciju, koja zagovara što liberalnije tržište i jednostavnije uslove poslovanja, teži smanjivanju poreza, smanjivanju obima države i prepuštanje što je moguće više segmenata društva tržišnim odnosima. Ekonomska ljevica s druge strane zagovara snažniju ulogu države u ekonomiji, prije svega u pravcu redistribucije bogatstva od najbogatijih ka najsiromašnijim i 'peglanju socijalnih razlika'. U BiH ekonomija teško da je ikakav kriterij po kome se vrši podjela na ljevicu i desnicu. Nekakve rasprave ili sukoba zbog različitih ekonomskih politika ili ideologija ne sjećam se da je ikad i bilo u ovom društvu. Kada pogledate njihove ekonomske politike u praksi, ali čak i programe, onda većina onih stranaka koje u BiH svrstavamo u desni centar više pripada lijevoj strani ose", ističe Hadžović.
Ekonomski analitičar Admir Čavalić podsjeća da se politika i dalje posmatra kao unosan biznis, a ne poligon za promoviranje vlastite ekonomske vizije. Zbog toga su i želje političkog establišmenta krajnje ograničene i svode se na prosto stvaranje mogućnosti za zadovoljavanje vlastitih interesa. U praksi, to podrazumijeva održavanje statusa quo po svaku cijenu, tj. kredita, a zarad funkcionisanja tzv. 'ekstraktivnih institucija', čija je osnovna funkcija ekstrakcija bogatstva od privrede i običnih građana.
"Promjene se ne dešavaju zbog činjenice da država kontrolira čitavu ekonomiju i to u intenzitetu koji značajno prevazilazi klasični kejnzijanski intervencionizam. U takvim uslovima, uvažajući zakonski monopol prisile kojeg ima država, dobivate sistem koji otvoreno blokira procese kreativne destrukcije i prirodno teži očuvanju statusa quo. Predstavnicima političkih partija jednostavno nije u interesu da učestvuju u transferu ekonomske moći od države ka privatnom sektoru. To na dugi rok znači da se njihova moć ograničava. Dodajmo i to da političke partije svoju moć ne grade na idejama, već na budžetima. Što znači da vaša kontrola budžetskih sredstava određuje koliko vrijedite u političkom smislu. Zbog toga je nezamislivo da vladajuće političke partije izvrše nužne ekonomske reforme, poput onih zanemarenih iz reformske agende, a koje će ugroziti njihovu kontrolu nad budžetima. Uvažavajući navedeno, smatram da se istinska promjena može desiti samo na lokalnim i kantonalnim nivoima, koji će naknadno vršiti pritisak na više nivoe vlasti. Ovo se već dešava sa pojedinim općinama koje postavljaju standarde vladanja kada je riječ o ekonomiji", kaže za kraj Čavalić.
