Bijele trake: Sjećanje i opomena savjesti

Elmina je imala sreće. Preživjela je pakao prijedorskih logora. Njeni vršnjaci, njih 102 nije. Ubijeni su tokom 1992. godine.

Iste godine, tog 25. juna u mjestu Zecovi u Opštini Prijedor, ispred porodične kuće Fikreta Bačića izvedena su 33 člana njegove porodice. Streljali su ih Srbi, nekadašnje komšije Bačića. Ubijeno je njih 29, među kojima 15 djece. Tada su ubijeni šestogodišnja kćerka i dvanaestogodišnji sin Fikreta Bačića. Ni 26 godina nakon, nije pronašao posmrtne ostatke.

"Tijela još nismo našli i danas molimo građane Prijedora, ali i BiH, ako imaju bilo kakve informacije o grobnicama – da nam kažu. Znate, dok god ne nađemo njihove posmrtne ostatke, negdje u nama tinja nada da će se odnekud pojaviti, iako smo svjesni da su ubijeni. Nakon pronalaska i dostojanstvenog sahranjivanja, nastaje još veća bol, jer tada znamo da ga zbilja nema više, ali nam je utjeha da imamo mjesto na koje možemo otići i svako na svoj način se pomoliti", kaže Bačić za Radio Slobodna Evropa.

Već četiri godine Bačić se bori da dobije dozvolu gradskih vlasti u Prijedoru za izgradnju spomenika za 102 ubijene djece u ovom gradu tokom 1992. godine.

"Nismo do danas naišli na razumijevanje. Nismo shvaćeni ozbiljno, moram tako reći. Predsjednik Skupštine Grada Prijedora ne želi naš zahtjev uvrstiti na dnevni red, a gradonačelnik ne želi o tome razgovarati", objašnjava Bačić.

Gradonačelnik grada Prijedora Milenko Đaković je 2017. godine izjavio kako nema političke volje da se udovolji zahtjevima roditelja.

"Isto tako postoje ubijena djeca i u drugim mjestima. Nije se to desilo samo u Prijedoru. Političke stranke nisu spremne podržati takvu inicijativu da to Prijedor uradi prvi u BiH", objašnjava Đaković.

I ovogodišnje obilježavanje Međunarodnog dana bijelih traka protiče u znaku podrške roditeljima da dobiju dozvolu za izgradnju spomenika. Simbolično, roditelji su na trgu u Prijedoru otvorili seharu sa peškirima, na kojima se nalaze imena 102 ubijene djece, koje je izvezla Umihana Kekić.

Sehara je stara drvena kutija u kojoj su se čuvale dragocjenosti, ali se i spremalo ruho djevojkama. Peškire će roditelji povezati u nit i prošetati Prijedorom. Nakon toga, kaže Bačić, položiće ih u seharu.

"Položićemo ih, što simbolično poručujemo gradskim vlastima, da nam ubijenu djecu 1992. godine, ubijaju ponovo 2018, ne dozvoljavajući izgradnju spomenika ubijenoj djeci", zaključuje Bačić.

Tokom 1992. godine na području Opštine Prijedor ubijeno je više od 3.000 ljudi, Bošnjaka i Hrvata. Dan bijelih traka je sjećanje na njih, kaže jedan od organizatora iz inicijative "Jer me se tiče", Goran Zornić.

"Kultura sjećanja je čvor bez čijeg razrješenja mi ne možemo krenuti dalje. Svjedoci smo da je društveno sjećanje poligon za političku manipulaciju, za raspirivanje mržnje, za držanje naroda odvojenima, a sve u cilju održavanja statusa quo. Ukoliko nismo spremni hladne glave razgovarati o tome, ukoliko se nismo spremni odmicati od nametnutih matrica, koje isključivo podrazumijevaju pogled iz nacionalnog i religijskog identiteta, čini mi se da nećemo daleko dogurati", smatra Zornić.

Bivši logoraš Sudbin Musić kaže kako je Dan bijelih traka prilika da se građani BiH prisjete kako je jedna grupa stanovništva, samo na osnovu etničke pripadnosti, natjerana prvi put nakon Drugog svjetskog rata da se fizički obilježi.

"Pored bijelih traka, kojima su ljudi koji su se namjeravali kretati morali biti obilježeni, odnosno da im bude vezana oko ruke, kuće svih nesrba u Prijedoru morale su biti obilježene prema naređenju vlasti bijelim zastavama. Na svega 20 kilometara zračne linije od granice za Evropskom unijom prosto je nedopustiva ovolika mjera diskriminacije u Prijedoru", objašnjava Musić.

"Mjesto patnje, prostor logora Trnopolje, u kojemu su zatvarani, mučeni, ubijani prijedorski civili, žene, djeca, u njemu danas stoji spomenik palim srpskim borcima", dodaje bivši logoraš.

Sudbin Musić navodi da je od 11 osoba, bivših pripadnika policije u Prijedoru koji su osuđeni za zločine protiv čovječnosti pred Haškim tribunalom i Sudom BiH, devetorica ih je već na slobodi. U odnosu na protekle godine, 2017. su napravljeni određeni pomaci.

Prvo je Gradska skupština pomjerila sjednicu kako bi svi oni koji žele biti u koloni sjećanja, bili u mogućnosti to i da naprave. Druga važna stvar je da su lokalne novine "Kozarski vjesnik" objavile imena 102 ubijene djece. Sve je to malo, kaže Sudbin Musić.

"Sama činjenica da lokalna vlast ne pokazuje empatiju prema smrti jednog djeteta... je zastrašujuće.

"Sama činjenica da lokalna vlast ne pokazuje empatiju prema smrti jednog djeteta... je zastrašujuće, poražavajuće. To je jedna prava slika Prijedora danas. Ako vi godinama pružate ruku pomirenja, ako ste vi tolike godine uložili novce i u ekonomiju manjeg bh. entiteta (Republika Srpska), kroz izgradnju i obnovu kuća, ako vi imate grad sa više od 3.000 ubijenih nesrpskih žrtava, bez ijednog osvetničkog gesta, bez ijednog incidenta imate jednu takvu situaciju... zaista je brutalno i moram reći da je sve teže i sve bolnije nositi se sa svakodnevnicom u Prijedoru", kaže Sudbin Musić.

Nakon javnog poziva nesrpskom stanovništvu da obilježi kuće i stanove, te da vežu bijele trake oko ruku ukoliko se namjeravaju kretati, počinje kampanja sistemskog počinjenja zločina. Masovne egzekucije, silovanja, koncentracioni logori. Sve je za cilj imalo samo jedno – uklanjanje 94 posto Bošnjaka i Hrvata s teritorije općine Prijedor.

Prema podacima Udruženja "Izvor", tokom rata ubijeno je i nestalo 3.176 Prijedorčana, uglavnom civila, u najvećem broju Bošnjaka, ali i Hrvata, Roma, Albanaca i Srba. Među žrtvama je bilo i 258 žena te 102 djece.

Dan bijelih traka će, također, biti obilježen u i drugim gradovima Bosne i Hercegovine.