Bivši franjevac Dalibor Milas o porukama blagdana, vjerovanju u čudo i povratku u domovinu
Milas u azgovoru za Klix.ba kaže kako je Uskrs različit u zavisnosti od persketive iz koje se posmatra.
"Za kršćane je Uskrs kulminacija cijele tzv. Velike nedjelje, u kojoj se prisjećamo Isusova zemaljskog završetka. Riječ je o jednom koktelu suprotstavljenih emocija i doživljaja, s kojim se svatko od nas suočava u jednoj životnoj etapi: sve počinje momentom slave i prihvaćenosti, zatim dolazi do osjećaja da slijedi nešto strašno, tu je onda i izdaja od strane najboljeg prijatelja, ostavljenost od svih onih koji su ti se zaklinjali na vrijednost, te ponižavanje, vrijeđanje, sramoćenje i psiho-fizička tortura najgore vrste. Nakon toga se čovjek suočava s činjenicom da je cijeli njegov život bio zapravo poraz i promašaj. Nakon par dana dolazi do fantastičnog obrata, gdje se pokazuje da svaka bol, patnja i mučna faza ima svoj pozitivan epilog i da dobro na koncu uvijek pobijedi", kaže nam Milas.
Uskrs se veže za ponovno rađanje i vjerovanje u čudo, a Milas nam kaže da su to pojmovi koji kod današnjih ljudi izazivaju podizanje obrva i podsmijeh.
"Jedan moj kolega je uvjereni ateist. U jednom razgovoru prije dvije godine mi je rekao da on ne vjeruje u čuda, jer danas je sve moguće dokazati i objasniti. Čudo je, po njegovom mišljenju, samo izlika i fasada za nedostatak činjenica i poznavanja istih o nekom ili nečem. No, prije pola godine dobio je dijete i njegov život se iz temelja promijenio. Od jednog hardcore racionalista koji je bio uvjeren da se sve može razumom dokučiti i zaključiti, pretvorio se u lika koji rođenje svoje kćeri smatra najvećim mogućim čudom", priča nam.
No, Uskrs Milas neće nazvati čudom. Uskrs za njega nije nikakva pozorišna predstava ili nekakav folklor, nego istovremeno i nadahnuće i provokacija svim vjernicima.
"Glavna zadaća svih kršćana danas je prepoznati Isusa u obespravljenim i razapetim ljudima našega vremena i to, to čak nije potrebno ni naglašavati, neovisno o njihovoj boji kože, seksualnoj orijentaciji i religijskoj pripadnosti, te ne čekati nekakav "znak ili pomoć s Neba" ili da im neko drugi pomogne, nego da im upravo oni pomognu, "skinu ih s križa" i ublaže njihove patnje. Uskrs je zapravo Božja intervencija onda kad sve ostalo zakaže", pojasnio je.
Zanimalo nas je kako on dočekuje ovaj Uskrs, gdje vidi svoj "uskrs" i pobjednu nad neprijateljima.
"Nemam odgovor na ovo pitanje. Ja sam svojevoljno pristao na svoje margine i tu se osjećam kao riba u vodi. I ne vjerujem u neprijatelje. Ako i postoje neki "neprijatelji", to je onda sve u mojoj glavi i nema dodira sa stvarnošću. Moja neka mini-odluka je biti svjesniji tuđih potreba, životnih problema i poteškoća i više im biti na raspolaganju. Ne umišljam da ih mogu "skinuti s njihovih križeva", ali im sigurno mogu pomoći na neke druge načine", odgovorio je.
Zanimalo nas je i kako domovina izgleda iz njegove perspektive danas, na ovaj blagdan.
"Ne izgleda. Mislim da je to najbolji odgovor. Ja već godinama govorim kako je Bosna i Hercegovina (kao država) sve bliža postapokaliptičnom getu iz istoimenog romana Veselina Gatala, iz kojeg svatko normalan želi pobjeći. Budući da ja nisam nešto normalan, naravno da uvijek razmišljam o povratku. Iako sam svojim životom u Grazu mnogo zadovoljan i imam sve što je jednom normalnom čovjeku potrebno, nedostaje mi onaj moj dio svemira, u kojem ne moram paziti na njemačke padeže. Budući da sam u Hercegovini (s Bosnom i nemam nekih dodirnih točaka) apsolutna "persona non grata", moj povratak u domovinu bi bio moguć jedino u nekoj gerila-verziji. Ali o tom potom", zaključio je Dalibor Dado Milas.
