Bolest kao metafora: Dijagnoza - piši propalo
Slabi su, nažalost, gotovo minimalni, izgledi da tuzlanska kantonalna tužiteljica Dijana Milić dobije bitku protiv teške bolesti s kojom se bori posljednjih nedjelja. Vijesti o njenom zdravstvenom stanju, koje dok pišem ove redove (srijeda navečer op.pr) stižu iz tuzlanske bolnice, su sve groznija od groznije, sve beznadežnija od beznadežnije...
Teška bolest nasrnula je na tužiteljicu Milić usred sudskog procesa koji se protiv nje vodi pred Kantonalnim sudom u Zenici. Zenički je sud odlukom Tužiteljstva Federacije proglašen nadležnim da procesuira monstruoznu optužbu koja je protiv tuzlanske tužiteljice dizajnirana u Sarajevu, Tuzli a, pokazat će se, i u Republici Srpskoj.
Tužba je temeljena, isključivo, na prijavi izvjesne lake dame (profesionalne međuentitetske prostitutke) da ju je tužiteljica Dijana Milić seksualno iskorištavala. Već tokom prvog ročišta odbrana optužene tužiteljice Milić (mostarski odvjetnik Josip Muselimović) razmontirala je svaki segment amaterski konstruirane optužnice protiv nje. Nakon toga je nesretna, javno osramoćena, profesionalno, ljudski, moralno ponižena tužiteljica Milić pala u bolesničku postelju iz koje će, avaj(!), teško ikada više ustati.
Strašno, prestrašno!
Pokušajmo, što jezgrovitije, koliko je brže moguće, rekapitulirati angažman tužiteljice Dijane Milić u posljednjih 4-5 godina. Odnosno od momenta kada je u svoje ruke preuzela istragu protiv profesora sarajevskog Pravnog fakulteta osumnjičenih da su prolazne ocjene od studentica naplaćivali seksualnim uslugama. Godinama je tuzlanska tužiteljica sama-samcata istraživala, djelić po djelić, dimenzije ovoga besprizornog akademskog kriminalnog skandala, saslušavala svjedok(inj)e, privodila osumnjičene profesore i njihove logističare (vozače, vlasnike ugostiteljskih objekata, kolege...). Za sve to vrijeme mediji su je ili ignorirali ili brutalno kompromitirali, kolege posprdno tretirale kao „ambicioznog karijeristu“, političari zaobilazili pod izlikom da se ne žele miješati u neovisnost pravosuđa. Uprkos svemu, unatoč potpuno nezdravom, zlonamjernom, neprijateljskom ambijentu u kojem je radila, tužiteljica Milić je ostala dosljedna svojoj profesiji i tužiteljskoj časti. Kada je manje-više cijela istraga privedena kraju, a prikupljeni dokazi stvorili čvrst temelj za podizanje optužnice protiv razuzdanih profesora, uslijedio je šok, kontraudar: instrumentalizirana, dobro honorirana prostitutka optužila je nju za seksualno zlostavljanje!
Mala je, ako je ikakva, bila satisfakcija tužiteljici Dijani Milić to što je istodobno sa početkom sudskog procesa protiv nje u Zenici Univerzitet u Sarajevu trajno zabranio profesorski angažman dvojici osumnjičenih profesora, dok je treći suspendiran na dvije godine zabrane približavanja studenti(ca)ma.
Paralelno, ali ne i bez stanovite uzročno-posljedične logike i korelacije, dok traje zdravstvena drama kantonalne tuzlanske tužiteljice Dijane Milić, Kantonalno tužiteljstvo u Sarajevu odustalo je od daljeg sudskog progona Huseina Seje Hasibovića, posljednjeg osumnjičenog u aferi „Reket“. Prije Hasibovića sa liste osumnjičenih izbrisana su dvojica aktera te SDP-ovske kriminalne svinjarije (u pokušaju, tako se to pravno zove), Damir Hadžić, načelnik općine Novi Grad i potpredsjednik SDP-a, i Marin Ivanišević, član rukovodstva stranke i SDP-ov finansijski perpetuum mobile. Prije samo godina dana, mjesec-dva pred opće izbore u Bosni i Hercegovini, nakon višemjesečne istrage, iz Tužilaštva Bosne i Hercegovine imao sam čvrsta uvjeravanja da je višemjesečna istraga protiv SDP-ovih okončana, da je prikupljeno više nego dovoljno čvrstih dokaza za podizanje optužnice protiv Hasibovića, Hadžića i Ivaniševića. Dok je optužnica protiva rekataša putovala iz Tužiteljstva BiH prema Kantonalnom tužiteljstvu iz nje su poispadala imena Hadžića i Ivaniševića. Dešava se to često unutar tog pravosudnog bermudskog dvougla - onomad je tokom iste rute netragom nestala dokumentacija prikupljena protiv Dragana Čovića i braće Lijanović!?
Ovih dana oklevetani reketaši i svi njihovi stranački ahbabi (Lagumdžija, Behmen...), koji su u svojstvu osumnjičenih bili tretirani i saslušavani u različitim fazama istrage, najavljuju pokretanje krivične prijave protiv biznismena Nihada Imamovića zbog „lažnog prijavljivanja“. Izvjesno je, dakle, da će ruka pravde u slučaju afere „Reket“ stići objektivno najodgovornijeg za pokretanje te policijsko-istražnog operacije - biznismena Imamovića koji je prijavio policiji da su mu SDP-ovi silnici tražili 2,2 miliona maraka. Koliko se može iščitati iz šarlatanskog SDP-ovskog žuto-crvenog tabloidnog biltena Sana, krivična prijava ne gine ni tadašnjem direktoru Federalne uprave policije Zlatku Miletiću, koji je vjerovao Imamoviću nakon što je ovaj prijavio reketiranje. Pa je u u skladu sa tom prijavom, naravno uz suglasnost Tužiteljstva BiH, poduzeo zakonski predviđene istražne radnje: praćenje, prisluškivanje, dokumentiranje...
(Prvu rundu u dokazivanju svoje časti, ugleda i moralne neupitnosti SDP-ovci su klasičnim nokautom dobili tužeći Slobodnu Bosnu koja je pisala o njihovom reketaškom orgijanju. Istina, naša žalba na pilićarsku presudu Lejle Fazlagić, sutkinje Općinskog suda u Sarajevu, kiseli se u Kantonalnom sudu, ali čemu se uopće nadati, šta očekivati nakon što je Tužiteljstvo Kantona van svake razumne sumnje zaključilo da afere „Reket“ nije bilo ni u pokušaju, odnosno da su glavni akteri svi odreda pošteni, uzorni, porodični ljudi?!)
Ništa, ned'o Bog, nije vrijedno poređenja sa užasom, profesionalnom agonijom i zdravstvenom kalvarijom tuzlanske tužiteljice Dijane Milić niti je usporedivo sa cijenom koju je ona platila. Ogromnu cijenu Milićka je platila u ambiciji da u pravosudni prostor Bosne i Hercegovine udjene minimum neovisnosti, hrabrosti, dosljednosti, upornosti. Ali i jedan i drugi slučaj („tuzlanska je-be afera i sarajevski „Reket“) šalju istovjetne, uznemirujuće, poruke, isijavaju iste signale beznađa, uzaludnosti i kontraproduktivnosti svakog angažmana te vrste. I jedan i drugi slučaj ohrabruju bezakonje, favoriziraju nemoral, honoriraju osionost, bezočnost, divljaštvo.
„Bolest kao metafora“ naslov je kultne knjige pokojne umjetnice i spisateljice Susane Sontag. Bolest koja je snašla tužiteljicu Dijanu Milić teška je, neizlječiva metafora, dijagnoza koja se ne referira samo na stanje bosanskohercegovačkog pravosuđa, nego, općenito, na beznadežnost ovdašnjeg društva, na svakoj njegovoj razini - pravosudnoj, akademskoj, političkoj...
