Branislav Lečić: Moramo politički komunicirati, svaki drugi oblik zatvaranja rađa u nama stare ekstreme
Jedini ste kandidat za predsjednika Demokratske stranke u Srbiji. Šta je razlog vaše kandidature?
Ja sam već odavno na neki način u politici. Nikad nisam bio neko ko se aktivno bavio politikom, stavljao politiku u prvi plan, međutim, želio sam da podržim promjene. Glavni susret koji mi je te promjene, odnosno tu želju artikulisao jeste Zoran Đinđić. Uvijek sam maštao o modernoj, lijepoj, dostojanstvenoj, demokratskoj Srbiji, naravno ekonomski uspješnoj. To je bila stvar koja je mene jako vezala za tu sliku mene u politici. To je upravo ono što nedostaje Srbiji, ali i regionu.
Kažete da imate odgovornost s Demokratskom strankom. Kakvu vrstu odgovornosti?
Tako je. Ja nisam došao ovdje da bih nešto dobio od ove stranke, niti sam neko ko je ikad išta dobijao od nekoga, sve sam sam sticao, tako da nemam te uobičajene motive i želje uobičajenih angažmana u politici da nešto steknu i da se dokažu. Ja sam i dokazan, a i imam dovoljno za život i za svoju djecu. Moj angažman je čisto pomoć Demokratskoj stranci. Kao njen član, shvatio sam da je ova stranka u nestajanju, ne samo što je politički nema više od dvije godine, nego će nestati i fizički. Potpuna marginalizacija. S obzirom na to da znam potencijal te stranke i znam da ona može da nosi u sebi tu klicu rađanja novog, odnosno stare vizije Srbije, prihvatio sam kandidaturu na nagovor većine ljudi.
Stranački izbori zakazani su za 26. septembar. Koji su vaši daljnji koraci?
S obzirom na to da su to neposredni izbori, moram kontaktirati sa članovima, prenijeti im šta ja to zapravo želim, koja je moja vizija i da dobijem njihovu podršku. Prezentiram politiku koju ću voditi, ukoliko budem izabran za predsjednika Demokratske stranke, a to je politika snažne i ujedinjene, jedinstvene Demokratske stranke koja će ujediniti i dobar dio onih koji su iz nje izašli. Bez obzira na grijehe, da bismo mogli da se suprotstavimo ovom režimu koji nas guši već dugo i potpuno srozava dignitet i kulturu, i dostojanstvo u ovoj zemlji. Sada imamo jednopartijski sistem, znači ja ću uraditi sve da objedinimo sve to, tako da na sljedećim izborima ostavimo dobar rezultat.
Šta je to što zamjerate politici Aleksandra Vučića?
Prva stvar je ukidanje institucija, odnosno rafinirano poturanje da su te institucije kao slobodne, ali su obojene partijskim životom, partokratijom, znači njegovi ljudi su u svemu. Nema konkurencije, nema transparentnosti, nego se sklapaju sva tri oblika vlasti, izvršna, sudska i zakonodavna su pod kontrolom. Njegova politika potpuno poništava dijalog, nema ga, a većina medija je potpuno u vlasti, mislim na one koji su jaki i nacionalni. To su sve stvari koje utječu na kreiranje svijesti javnog mnijenja. To dugo traje, stalno imamo iste poruke.
Da se nadovežemo na to, kako onda opisujete trenutnu politiku i vlast u Srbiji?
Citirat ću Dragoljuba Mićunića, jednog od osnivača Demokratske stranke pa reći da "nema savršene vlasti, ima samo vlasti koja je pod kontrolom", jedino ta vlast funkcioniše. S obzirom na to da je ovdje ukinuta ta kontrola, raznim sredstvima autoritativnog karaktera, apsolutističkog ponašanja, omogućeno je da se pojavi strah kao kategorija kod ljudi koja se odnosi na njihovu egzistenciju, to je strah za opstanak, sve se to povezalo u jedno osiromašenje energetske snage države. Država nije snažna zbog vlasti koja je vodi, nego je bitna zbog slobode i oslobođenosti ljudi da budu kreativni i radni u njoj, da ostvaruju svoju egzistenciju i sreću u državi, da poštuju svoju vlast, a ne da osjećaju da ih ona pritiska i da im je ona prepreka da budu uspješni.
Građani Srbije nedavno su bili vrlo glasni na demonstracijama u Beogradu i pokazali da se ne slažu s režimom i politikom, a s druge strane i vlast je pokazala kako reaguje na to. Vidi li se neki napredak od tada? Koliko se čuje glas naroda u Srbiji, čuju li ga oni koji treba da ga čuju?
Ne slušaju ga uopće oni koji bi trebalo. Jedan od najgore tretiranih je upravo radnik koji je postao duh, bez prava, s minimalnim primanjima, pod kapitalizmom. Do te mjere, radnik se ništa ne pita i tako je ponižen čovjek u siromaštvu, još ako osjeća strah, on jednostavno ne podiže glavu i mi nemamo zapravo snagu društva. Da ne govorimo o intelektualcima, kreativnim bićima koja traže sreću van zemlje, mladima koji su školovani i koji odlaze. To je retogradan put. Mi smo imali sličnu situaciju još za vrijeme Miloševića, to naravno nije ista situacija, jer je Vučić kao predsjednik Srbije naučio dosta stvari, on je usavršio tehnologiju vlasti, u novom ruhu, ne kao radikal i ekstremista, nego kao ozbiljan politički demokratski demagog.
Ima li demokratije u Srbiji?
Nje ima u tragovima, ali ti tragovi su nedovoljni da bi se stvorilo jedno živo društvo, ispunjeno kreativnom tenzijom. Nema kulture dijaloga, vokabular je katastrofa, on je lični, ugrožava se identitet čovjeka, napada se ličnost, a ne razgovaramo o politici i pogledu na budućnost. To su stvari koje u svakoj državi znače lagano sahranjivanje javnog mnijenja i polako porobljavanje nacije, odnosno građana Srbije.
Kako komentarišete odnose političkih lidera u regionu?
Oni su upravo proizvod rastućeg apsolutizma. On se pojavljuje svugdje, ne tako podjednako ekstremno, ali određena doza isključivosti se vjerovatno oslanja na opća dešavanja i u svijetu, ali i Evropi, na način da je desnica i taj neki suverenizam ili zatvaranje zbog korone, ali i prije korone, na nivou ideja počeo da dominira kao oblik ponašanja, da se svako brine o svojoj kući na takav način da može da toleriše apsolutistu na vlasti kao čvrstog domaćina koji ima čvrstu ruku i koji dovodi stvari u red. Mislim da takvo ponašanje može da postoji u takvim trenucima kada se mora reagovati kratko, efikasno, ali ne duže od jednog trena. Ne valja kad to postaje princip i kontinuitet, jer čovjek nije tu da bi se zatvorio da živi sam na planeti, nego je tu da komunicira i da uspostavlja dobre odnose i da traži u tim relacijama svoj uspjeh i budućnost. A mi u regionu moramo politički komunicirati. Svaki drugi oblik zatvaranja rađa u nama one stare, bivše egoizme i ekstreme i počinjemo da govorimo isključivo nacionalistički i to rađa tenzije koje uvijek mogu u datom trenutku pokrenuti neku veću katastrofu u manjem intenzitetu, tako da bi mnoge porodice oštetilo.
Je li nas situacija u vezi s pandemijom koronavirusa unazadila sve zajedno, posebno u ekonomskom smislu, kako generalno gledate na to?
To je test. Ja ga tako doživljavam. To je izuzetna okolnost i treba je tako i prihvatiti. Kroz ovaj virus se ujedinjujemo, jer je zdravlje interes svih nas. U tom smislu se rađa određena disciplina, da poštujemo preventivne radnje koje nam omogućavaju da sačuvamo svoj život i zdravlje. U tom smislu je dobro, jer ako tako gledamo, možemo vidjeti kako smo povezani. Ako je ta poruka važna, a jeste, shvatimo da suštinski moramo naći zajednički interes, ne bismo li spasili sebe i svoju djecu. Druga stvar, ta pojava da se distanciramo, ako je opet shvatimo na taj način da prorade naši egoizmi, onda se čovjek počinje zavlačiti u sebe, jer neće da rizikuje. Mislim da moramo naći mjeru, jer je opasno da budemo vraćeni na neki način u majčinu utrobu, zatvorimo se, ne komuniciramo ni sa kim, nego počinje virtuelna stvarnost. Meni je lično trenutak prve izolacije koristio. Dok sam bio u radu, nisam stizao važne stvari, da budem sa svojom djecom, osjetim toplinu njihovog bića, a isto tako sretnem sebe u tišini. Neki su ljudi kukali za vrijeme prve izolacije, jer su se vjerovatno sreli sa sopstvenom tišinom, a to ih plaši.
Kako ste vi proveli dva i po mjeseca izolacije?
Čitao sam, slušao muziku, doživio katarzu, meni je to stiglo kao nagrada. Tako sam gledao na to. Ali, s druge strane, ne bi valjalo kad bi to potrajalo, jer bi to potpuno otuđilo ljude jedne od drugih.
