Broj slučajeva nasilja u porodici drastično porastao u Krajini, najviše zlostavljanih u TK
Najviše zabilježenih slučajeva nasilja u porodici registrovano je u Tuzlanskom kantonu (do septembra 259), Banjoj Luci (221) i Kantonu Sarajevo (133), dok je najmanje zabilježeno na području Bosansko-podrinjskog kantona - samo dva.
Bitno je istaći da su među žrtvama i djeca i muškarci. Tako je naprimjer na području koje pokriva Policijska uprava Foča registrovano 35 slučajeva nasilja u porodici gdje su od 43 žrtve 23 žene, 17 muškaraca i troje djece.
Na području PU Doboj u prvih devet mjeseci je evidentirano 79 slučajeva, a podneseno je 50 izvještaja nadležnom tužilaštvu. Nasilje u porodici počinila su 74 muškarca i četiri žene. Žrtve su najviše žene 62, 24 muškarca, petnaestero djece mlađe od 14 godina i dvoje djece od 14 do 18 godina.
Broj slučajeva nasilja u porodici je u drastičnom porastu na području Unsko-sanskog kantona i to za čak 20,4 posto u odnosnu na prvih devet mjeseci 2018. godine. Prijavljeno je ukupno 130 ovih krivičnih djela. Kako nam je rekao glasnogovornik MUP-a USK Ale Šiljdedić, procesuirane su 132 osobe od kojih su 48 povratnici u izvršenju ovog krivičnog djela.
Mali broj slučajeva nasilja u porodici zabilježen je i na području Posavskog kantona - devet, dok je u drugim dijelovima FBiH i RS-a broj mnogo veći.
Prema procjeni organizacije UN Women, u BiH je svaka druga žena izložena nasilju. BiH je potpisala različite konvencije u vezi prevencije nasilja nad ženama i osiguravanja adekvatne zaštite i pomoći, ali u realnosti ne dobiju sve žene pomoć, a opet ni ne traže sve žene pomoć. Ubistva koja su se od početka godine dogodila u Sarajevu, ali i drugim dijelovima BiH, gdje je istragom utvrđeno da su te žrtve-žene bile žrtve nasilja u ranijem periodu. Neke su prijavljivale slučajeve nasilja.
Problem je i taj, kako saznajemo u razgovoru s nadležnima, što žrtve nerijetko odustanu kada slučaj dođe do nadležnog tužilaštva ili suda ili pak promijene priču kada već započne sudski proces. Dosta je i onih slučajeve gdje se žrtve plaše prijaviti svog partnera iz različitih razloga među kojima je i stid od neprihvaćanja zajednice ili ekonomske i druge ovisnosti o partneru.
Iz udruženja koja se bave zaštitom žena i djece, koji su žrtve nasilja, kažu kako je zakonska regulativa dobra, ali da realizacija nije na zavidnom nivou. Policijski službenici reaguju na pozive, provode se istrage, ali žene koje su žrtve ne prate drugi segmenti pomoći kada ostanu u sigurnoj kući ili se odluče odvojiti od partnera koji ih zlostavlja. Same moraju svjedočiti na sudu, kretati se i živjeti, što je teško ukoliko žive u istom mjestu kao i njihov partner zlostavljač. Nemaju materijalnu pomoć, a moraju se snalaziti i gdje će živjeti ukoliko im je sigurna kuća u udaljenom mjestu i nemaju nikoga svog.
S druge strane, o nasilju nad muškarcima se ne priča osim ako je riječ o djeci. Priča o tome shvata se kao "udar na njihovu muškost". Činjenica je i to da oni više trpe psihičko nasilje, ali ima i slučajeva fizičkog, mada su prijave vrlo rijetke i nikakve. Za njih još uvijek nema struktura koje bi pomogle u njihovom bijegu od nasilja i oporavku.
Stručnjaci, prije svega psiholozi, poručuju kako nasilje ne treba trpjeti bez obzira na to kojeg je žrtva spola te da se cijelo društvo treba uključiti kako bi se pomoglo žrtvi u njenom oporavku, a nasilnika adekvatno kazniti.
