Cazinjanin bez ruke prevalio put dug 500 km: Osmijeh srebreničke majke nema cijenu

Ovaj 11. juli ostat će urezan u pamćenje mladog Cazinjanina do kraja života. Nakon mukotrpnih višemjesečnih kondicionih priprema, krenuo je put Memorijalnog centra Potočari kao jedan od 200 učesnika biciklističkog maratona Bihać - Srebrenica.

"Kad sam vidio paraplegičara Šefika Čizmića, rekao sam sebi: Kad on može rukama pedalati, a nepokretan je, mogu i ja nogama bez jedne ruke. Još kad sam bio mali imao sam želju posjetiti Srebrenicu i odlučio da prvi put da to bude ove godine i na biciklu", kaže Suljo na početku razgovora za Klix.ba.

"Srebrenica je za mene svetinja u kojoj bol traje 18 godina. Srebrenice se trebamo sjećati svakog dana, a ne samo 11. jula", dodaje ovaj učenik trećeg razreda gimnazije, koji je osim biciklizmom bavi i nogometom kao član Saveza za sport i rekreaciju invalida općine Cazin.

Kako kaže, razdaljinu između Bihaća i Srebrenice prešao je bez problema, uprkos lošem vremenu i jakoj kiši koja ih je zatekla u Vitezu i na ulazu u Srebrenicu.

"Pri ulasku u Srebrenicu, mahao sam dijelom lijeve ruke. Dok sam prolazio pored srebreničkih majki i mahao im, osjetio sam da su sretne... Tako sam zaboravio da nemam lijevu ruku. Hvatala me neka jeza i tuga, plakalo mi se, a nisam mogao plakati... Zaista mi više znači osmijeh svake majke koja se obradovala kad me vidjela nego pretrpljeni umor", kaže 17-godišnji mladić.

Nedosatatak lijeve ruke ispod lakta u početku ga je sputavao u svakodnevnom životu. Međutim, s vremenom se navikao.