Centar za ratnu traumu: Ratnim veteranima pomažemo da budu u miru sa sobom
Također, to je način da se demistifikuje njihova uloga u ratnim dešavanjima te cjelokupno društvo, a posebno mladi ljudi potaknu na kritičko razmišljanje i razbijanje predrasuda.
Na te principe oslonio se Centar za ratnu traumu iz Novog Sada pri osmišljavanju programa Konstruktivna upotreba veteranskog iskustva (KUVI), koji Udruženje Pravi požar godinama provodi u BiH.
"Misija Centra je izgradnja održivog mira na Zapadnom Balkanu. Na početku je i nama nekad bilo nezamislivo da će vojnici iz tri različite vojske biti u mogućnosti da sjede zajedno i razgovaraju, ali budućnost je samo jedna, treba da se ogleda u zajedništvu jer smo iznad svega svi samo obični ljudi", poručuje izvršna direktorica Centra Branislava Stević.
U proteklih 20 godina, koliko novosadski Centar za ratnu traumu okuplja psihologe, psihijatre, socijalne radnike, osobe sa iskustvom rata, aktiviste i volontere, javilo im se oko 10.000 ljudi i dobilo psihološku pomoć u vidu psihoterapijskog savjetovanja. Branislava je u Centru još od 2005. godine, a kao psihologinja i psihoterapeutkinja ima veliko iskustvo u radu s ratnom traumom.
"Konstruktivna upotreba veteranskog iskustva je osmišljena zbog ideje da ratni veterani mogu vrlo konstruktivno da iznose svoja iskustva kako bi se smanjila mogućnost za neki budući konflikt. Danas se Centar bavi uglavnom edukacijom za rad sa traumom i PTSP-om. Najveći izazovi u radu danas se odnose na mogućnost da što više mladih psihologa bude edukovano iz oblasti ratne traume, ali i da ta specifična znanja uspiju primijeniti", objašnjava Stević.
Ovaj program je efikasan način da se okruženje podstakne na rad na rješavanju posljedica ratne traume jer iako bolna prošlost i danas opterećava odnose među narodima, obični ljudi u svakoj oblasti života komuniciraju, posluju i povezuju se. Mladi ljudi ne znaju mnogo o veteranima, iako skoro svaka mlada osoba ima nekog u porodici ili familiji ko je učesnik rata.
"O takvim iskustvima u porodici se ne priča. Mladi su uglavnom puni različitih predrasuda koje poprilično izgube nakon dijaloga", dodaje ona.
Ratni veterani iz sve tri vojske koje su od 1992. do 1995. godine ratovale u Bosni i Hercegovini svojim doprinosom kroz 90 dijaloga s mladima zahvaljujući Udruženju Pravi požar nastoje izgraditi bolju budućnost tako da mladi naraštaji nikada ne pomisle da krenu u rat niti da bilo kakav konflikt riješe nasiljem. Učesnici su zainteresovani mladi ljudi iz različitih organizacija, nevladinog sektora, škola..., a projekat se realizuje zahvaljujući podršci programa Bosnia and Herzegovina Resilience Initiative (BHRI), koji sprovodi Međunarodna organizacija za migracije (IOM), uz finansijsku podršku Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID).
"Osnivača Udruženja, gospodina Spasoja Kulagu upoznala sam 2008. godine i izuzetno cijenim njegov rad, a naročito njegovu posvećenost radu na pomirenju. Često govorim i o tome koliko je u nekim oblastima napredovao da već sada, to slobodno mogu reći, o nekim stvarima iz oblasti traume zna više nego mnogi diplomirani psiholozi", istakla je naša sagovornica.
Za mnoge ratne veterane učešće u dijalozima i radionicama ima terapeutsko dejstvo jer tada shvataju da mogu doprinijeti promjenama na bolje i pronalaze vlastitu svrhu.
"Mnogi od ljudi koji su bili učesnici rata ne žele ni jednog momenta da se suočavaju sa bolnim temama koje su daleko iza njih. Mnogi od ratnih veterana zapravo nisu ni spremni da govore i vjerovatno nikad neće, i mi takve odluke moramo da poštujemo. Zato često veterani kad im se spomene koncept i ne vjeruju da mogu nečemu da doprinesu jer se strašno nepovjerenje izgradilo među ljudima", svjesna je Stević.
Ističe da tačna evidencija ratnih veterana koji pate od PTSP-a ni danas nigdje ne postoji i da u mnogim sredinama taj fenomen nije prepoznat.
"Osim toga, vrlo često se i osoba krije iza poremećaja, a nažalost imamo i situacija da se dodjeljuju zamjenske dijagnoze jer dijagnoza PTSP-a obavezuje državu da brine o osobi koja pati", ističe ona.
Teška ekonomska situacija dodatno pogoršava njihovo stanje, a rijetki se odlučuju na liječenje pa do kraja života žive s traumama. "Iskustva učesnika u našem programu govore da je mnogima od njih bilo lakše u ratu nego poslije njega. U ratu su imali protivnika, mislili su zapravo da se bore za bolje i pravednije društvo. Mi smo svi zapravo svjedoci jednog društvenog posrnuća nakon rata, bez obzira u kojem dijelu regiona živimo. I čovjek može otići daleko, početi život iznova, ali zapravo ne može nikad pobjeći od sebe. To je ono što je suština. Naš cilj je da pomognemo ljudima ma gdje bili i ma čime se bavili da se osjećaju dobro i da budu u miru sa sobom", kaže direktorica Centra za ratnu traumu za čije programe i predavanja psihologa se interesuju mnoge organizacije i institucije.
