Ćerimagić: Rezolucija Bundestaga je čvrst temelj značajnijeg angažmana Njemačke u BiH
Pored tri vladajuće stranke, Socijaldemokrata, Zelenih i Liberala, dokument je u petak podržala i narodnjačka grupacija koju čine CDU i CSU. To znači da je nešto više od 80 posto njemačkog parlamenta podržalo ovaj dokument od šest stranica i 22 vrlo detaljna i konkretna prijedloga za njemačku politiku prema BiH, ali i njemačku politiku u EU i NATO-u, kada je u pitanju BiH.
Od mog dolaska u Berlin prije pola decenije imao sam priliku propratiti (a ponekad i sam učestvovati) u mnogim pokušajima da se značaj BiH u okviru njemačke vanjske i europske politike podigne na viši nivo. Većina tih pokušaja, bit ću iskren, završavala je sa mršavim rezultatima, uz objašnjenje da bez značajnijeg interesa i poticaja od Bundestaga, njemačka vlada i institucije mogu vrlo malo.
U tom smislu, sam proces izrade ovog dokumenta, pažnja koju je dobio u njemačkoj javnosti, u kombinaciji sa podrškom povratku Njemačke u EUFOR, valja gledati kao jedan čvrst temelj značajnijeg i konkretnijeg angažmana najveće europske ekonomije, najvažnije članice EU i jedne od važnijih članica NATO-a.
Da li je Vlada Njemačke obavezna slijediti vanjsko političke smjernice koje utvrdi Bundestag?
U zadnjih desetak godina sve savezne vlade povremeno su podizali važnost BiH u svom radu. Brzo nakon izbora u oktobru 2010. godine, tadašnja kancelarka Merkel i njen tim, tako su direktno vodili razgovore o formiranju bosanskohercegovačkih vlada i ustavnim reformama.
Nakon protesta iz februara 2014. i poplava iz maja 2014. godine, tadašnji njemački ministar vanjskih poslova zajedno sa svojim britanskim kolegom, pokrenuo je britansko-njemačku inicijativu, koja se fokusirala na poticaj socio-ekonomskim reformama i pokretanju EU puta.
Zbog destabilizacije koju su proizveli razgovori o izmjenama granica na zapadnom Balkanu 2018. godine, i iz straha od drugog predsjedničkog mandata Donalda Trumpa, njemačka vlada je na ljeto 2020. godine pokrenula razgovore u BiH koji su doveli do imenovanja novog visokog predstavnika.
Nakon što je prošlo ljeto vladajuća koalicija u Republici Srpskoj usvojila i krenula sa provođenjem urušavanja institucionalnog i ustavnog okvira BiH, vlada Njemačke relativno brzo pokrenula je aktivnosti sa ciljem upoznavanja partnera u EU i NATO-u sa posljedicama provođenja ovakvog plana. Tim povodom uvela je niz ekonomskih i političkih sankcija prema vlastima u Republici Srpskoj.
Ukoliko i površno analizirate ovaj niz u zadnjih 12 godina, primijetit ćete da njemačka politika nije išla dalje od pokušaja da reaguje na negativne trendove i opasnosti u BiH. Često, iz perspektive građana BiH, i bez pretjerano značajnog uspjeha. Ovaj dokument, međutim, pored niza preporuka kako da se reaguje na kratkoročne izazove u BiH, od vlade traži jedan pozitivni i proaktivni angažman po strateškim pitanjima, kao što su približavanje BiH članstvu u EU i NATO.
Da li će do toga doći, naravno, u ovom trenutku je teško kazati. Ali, razgovori na te teme se vode, ne samo u Berlinu već i u EU, i ne samo vezano za BiH već čitav naš region.
U rezoluciji se tvrdi da Dodik i Čović imaju za cilj uništiti Bosnu i Hercegovinu kao državu. Nikad eksplicitnije politika HDZ-a nije označena destruktivnom. Možemo li zaključiti da je hrvatska politika izgubila bilo kakvu podršku Njemačke u kontekstu BiH?
Moj utisak je da bi većina političara u Berlinu, i gotovo svi oni koji razmišljaju europski i pragmatično, željeli da vide Hrvatsku kao državu koja će svojim vlastitim primjerom jačati interes političara i građana regiona za EU i NATO. Ideja je da ukoliko građani regiona vide da je svakodnevni život u Hrvatskoj, članstvom u EU i NATO-u postao bolji i sigurniji, tražit će od političara da i oni postanu dio EU i NATO.
To očekivanje postaje posebno važno nakon ruske invazije na Ukrajinu, s obzirom na rizik da proeuropske i pro-NATO snage u regionu izgube od strane onih koji imaju destabilizirajuće agende. Republika Hrvatska ima sve uslove da bude jedna takva pozitivna reklama u regionu. Ona je uspješna članica EU i NATO. Kroz članstvo u EU, Hrvatska je dobila i u dobroj mjeri iskoristila mogućnost za vlastiti ekonomski i društveni razvoj, sustizanje prosjeka EU.
Da, kao i u ostatku regiona veliki broj stanovnika je napustio Hrvatsku. Međutim, članstvo u EU omogućilo je onim koji su ostali da žive bolje nego građani zapadnog Balkana, ali i perspektivu da će uz podršku EU svakim danom biti bolje.
Sa očekivanim članstvom u Šengenu i Eurozoni, strateška pozicija Hrvatske se značajno mijenja, jer će postati i dio samog središta i srca EU integracija. Time će biti dio svih odluka o budućnosti EU. Mislim da je jedan od ciljeva sadržaja ovog dokumenta, ali i široke podrške vladajućih i opozicionih stranaka u Bundestagu, i indirektna poruka Hrvatskoj, da je zadatak vremena biti ozbiljan i odgovoran, te da prostora za rizike i flertovanje sa lošim idejama jednostavno nema. Mislim da ćemo u narednom periodu vidjeti i konkretizaciju tih poruka.
A da li će Zagreb na to reagovati pozitivno, ovisi i od toga na koji način i u kom pravcu će vlasti u Hrvatskoj iskoristiti činjenicu da će od naredne godine biti među državama koje su u samom središtu odlučivanja o budućnosti EU.
Izjave hrvatskih zvaničnika, Milanovića, Zovko i drugih, bile su dosta oštre. Čini se da je Hrvatska šokirana stavom Bundestaga. Kakav je vaš dojam u tom smislu, da li su hrvatske vlasti očekivale takav ishod?
Takve reakcije na stav Bundestaga pokazuju da će u provedbi ovog dokumenta, njemačka vlada, naići na teškoće, ne samo u BiH već i u samoj EU i NATO-u. Treba biti vrlo oprezan u procjeni da li će i na koji način te poteškoće Njemačka moći prevazići. Sjetite se da bez obzira na najave i vrlo snažne pokušaje, Berlin nije uspio premostiti mađarsku prepreku za EU sankcije prema Miloradu Dodiku.
U kojoj mjeri je rezolucija Bundestaga zasluga pojedinaca, kao npr. Adisa Ahmetovića, a u kojoj mjeri rezultat jednog dugogodišnjeg analiziranja političkih odnosa u BiH i regionu?
Adis Ahmetović je bez sumnje pokazao najveći interes, energiju i želju da jedan ovakav dokument dobije jednu ovako široku podršku u Bundestagu. U tome se oslanjao na podršku svoje stranke SPD-a, ali i nekoliko kolega iz drugih stranaka, i ne uvijek iz vladajuće koalicije.
Od Borisa Mijatovića iz Zelenih, Knuta Abrahama iz grupacije CDU i CSU, Thomasa Hackera iz Liberala do SPD-ove Jasmine Hostert. Intervencije Josipa Juratovića, koliko god one izazvale različite reakcije u regionu, vjerujem da su pomogle da se pozicija u Bundestagu iskristališe i učvrsti.
