Četiri glavne tvrdnje odbrane koje je Sud BiH odbacio kao neosnovane: Pravno raskrinkavanje Dodika
Tvrdnja odbrane 1: Christian Schmidt nije legalno izabrani visoki predstavnik i samim tim nema legitimitet da donosi zakon u BiH i Aneks 10 Okvirni opšti sporazum za mir ne daje ovlaštenja visokim predstavnicima pa tako ni Schmidtu da nameće zakone u BiH nego je to u isključivoj nadležnosti BiH.
Uzunović je obrazložila zašto je ta tvrdnja neosnovana, ističući presude Ustavnog suda BiH i Evropskog suda za ljudska prava, koje potvrđuju legitimitet visokog predstavnika.
"Odgovore na ova pravna pitanja, a koje u potpunosti prihvata i ovaj sud, dao je Ustavni sud BiH u nekoliko presuda koje su konačne i obavezujuće, kao i Evropski sud za ljudska prava u nekoliko svojih odluka, posebno u predmetu Berić i drugi, te Sejdić-Finci. Tako je Ustavni sud BiH u predmetu 927/22, pored ostalog naveo 'u pogledu nadležnosti visokog predstavnika da donosi zakone. Ustavni sud je već ranije izrazio svoj stav da ovlaštenje visokog predstavnika proizilaze iz Aneksa 10 Dejtona, relevantnih rezolucija Vijeća sigurnosti i Bonske deklaracije. Međutim, kada visoki predstavnik intervenira u pravni sistem BiH, substituirajući domaćoj vlasti, tada djeluje kao vlast BiH, a zakoni koje donosi se moraju smatrati zakonima BiH'. U odluci Ustavnog suda broj 15/212, US je razmatrao ovlaštenje VP I Zauzeo isti stav kao i drugim odlukama", pojasnila je Uzunović.
Presuda Berić i drugi protiv države BiH, koju je donio Evropski sud za ljudska prava, također zauzima stav da je Vijeće sigurnosti UN-a odobrilo uvođenje međupravnika za BiH od neformalne grupe zemalja koje su aktivno učestvovale u mirovnom procesu (PIC).
"Pošto ovlaštenja prvobitno data visokom predstavniku, opisana u Dejtonu, nisu bila jasno definirana, PIC je naknadno i opširnije razradio njegov mandat. Usvajanje zaključaka Bonske konferencije predstavlja najdalekosežniju mjeru kojom je PIC odobrio ovlaštenje visokog predstavnika da smijeni sa dužnosti državne zvaničnike za koje smatra da krše zakonske obaveze po mirovnom sporazumu, kao i da nametne privremene zakonske akte kada to nisu u stanju institucije", navela je Uzunović, citirajući dijelove presude.
Tvrdnja odbrane 2: Tužilaštvo nije izvelo kao dokaz izvorni Dejtonski sporazum, Aneks 4 i Aneks 10 jer Opšti okvirni sporazum za mir koji je objavljen na stranici UN-a i OHR-a sadrži samo parafe sporazuma, a ne i potpisani sporazum.
Sud kod ove tvrdnje odbrane podsjeća da je Bečkom konvencijom o pravu međunarodnih ugovora, koje je BiH sukcesijom preuzela, članom 10b propisano da se vjerodostojnost ugovora utvrđuje i parafom na ugovor predstavnika svake od ugovornih strana ako ugovorne strane nisu dogovorile poseban postupak utvrđivanja vjerodostojnosti ugovora.
Tvrdnja odbrane 3: Po jedinstvenim pravilima za izradu pravnih propis au institucijama BiH, zakoni u BiH stupaju na pravnu snagu objavom u Službenom glasniku BiH u vrijeme kada je navedeno samim zakonom, odnosno uobičajeno osam dana po objavi zakona, ali ne ranije od dana objave zakona u Službenom glasniku.
Sud ističe da ovaj navod odbrane jeste tačan, ali samo u odnosu na zakone je je donijela Parlamentarna skupština BiH, a da visoki predstavnik svoje odluke i zakone ne mora objavljivati u Službenom glasniku, nego to postoji samo kao preporuka.
"Naime, u članu 1 stav 1 jedinstvenih pravila za izradu pravnih propisa u institucijama BiH, navodi se da se jedinstvenim pravilima za izradu propisa u institucijama u BiH, određuju pravila kojih će se pridržavati nosioci normativnih poslova prilikom pripreme propisa u institucijama BiH iz koje odredbe jasno proizilazi da je ova obaveza ustanovljena samo za institucije BiH. Stav 2 istog člana propisuje preporuku da se tih pravila pridržavaju i nosioci normativnih poslova na nižim, nivoima vlasti u BiH, kao i ured visokog predstavnika u BiH, ali dakle samo kao preporuku, a ne i obavezu", pojasnila je Uzunović.
Dalje je obrazložila da je Schmidt u obavezi javno objaviti zakone koje donosi, što je on i učinio objavom na zvaničnoj stranici OHR-a, prilikom čega je naveo i datum stupanja na pravnu snagu tog zakona.
"Odlukom je navedeno da stupa na snagu odmah i da se objavljuje na službenoj stranici OHR-a i Službenom glasniku, dok je u stavu 4 donesenog zakona nevedeno da isti stupa na snagu 2. jula 2023., iz čega jasno proizilazi da je visoki predstavnik, substituirajući domaćoj vlasti, javno objavio zakon. Na ovaj način se opovrgavaju navodi odbrane da prvooptuženi nije mogao počiniti djelo jer je zakon objavljen u Službenom glasniku 7. jula 2023. kada je prvooptuženi i potpisao ukaze te da je zakon trebao stupiti na snagu dan nakon objave u Službenom glasniku, iz razloga što to ne postoji u sadržaju samog zakona niti postoji obaveza visokog predstavnika da svoje odluke i zakone objavljuje u Službenom glasniku, nego samo preporuka, koju je on i uvažio", kazala je Uzunović.
Tvrdnja odbrane 4: Prvooptuženi je morao potpisati ukaze o objavi zakona u Službenom glasniku RS-a jer ga na to obavezuje Ustav RS-a prema članu 80 stav 4, Ustava RS-a i to Ukaze o proglašenju Zakona o izmjeni zakona i drugih propisa od 7.7. i Ukaz o proglašenju Zakona o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda.
Naime, član zakona na koji se pozvala odbrana Milorada Dodika, zapravo propisuje obavezu potpisivanja ukaza ukoliko je NSRS drugi put usvojila isti zakon. Iz toga proizilazi da je Dodik mogao vratiti NSRS-u zakon na ponovno odlučivanje.
"Član 80, stav 4 Ustava RS-a propisuje da predsjednik RS-a ukazom proglašava zakon sedam dana od dana usvajanja u NSRS-u, u tom roku predsjednik može zahtijevati od NSRS da ponovo odlučuje o zakonu, on je dužan da proglasi zakon koji je ponovo usvojen u NSRS-u. Iz same ove formulacije proizilazi dužnost predsjednika da proglasi samo one zakone koji su ponovo usvojeni u NSRS", kazala je Uzunović.
Na osnovu dokaza, Sud BiH je prvostepeno utvrdio da je Dodik umišljajno potpisao ukaze iako su mu zakoni govorili da može i treba uraditi drugačije.
Dva Dodika i dvije politike u jednom danu: O čemu bi to predsjednik RS-a pregovarao? O presudi?
