U dokumentima s kraja 1991. godine vidi se američka neodlučna pozicija da li da prizna nezavisnost Slovenije i Hrvatske, jer su, s jedne strane, vjerovali da bi priznanje moglo izazvati rat, a nepriznanje uvjerenje kod evropskih država da se drže po strani u narastajućoj krizi. U pomenutom dokumentu od 19. decembra, kao najvjerovatniji scenario za BiH su "rasprostranjeno nasilje i građanski konflikt", navode Nezavisne.
"Perspektiva za BiH izgleda dosta tmurno, čak i ako se Srbija i Hrvatska dogovore. Obavještajni podaci pokazuju da su i Slobodan Milošević i Franjo Tuđman spremni za priključenje dijelova BiH njihovim teritorijama. Štaviše, izvještaji pokazuju da su njih dvojica sve vrijeme u kontaktu uprkos sukobima. Ljetos je Tuđman njemačkim političarima rekao da je BiH apsurdno prevelika i da je on spreman da je podijeli", navodi CIA.
U dokumentu iz jula 1995. navode se alternativni načini akcije jer "nijedna od zaraćenih snaga pod trenutnim uslovima nije voljna na pregovore", a "borbe će se najvjerovatnije nastaviti".
Jedna od opcija bila je direktna intervencija koja bi, kako se navodi, mogla brzo dovesti do smanjenja nasilja, ali ga ne bi u potpunosti zaustavila.
U dokumentima s kraja 1995. godine, dok se spremala akcija IFOR-a kao podrška mirovnom sporazumu u BiH, SAD su bile preokupirane kako da vojnom intervencijom protiv RS iz avgusta 1995. zbog ispaljene granate na "Markalama" dovoljno oslabe Vojsku RS, ali da istovremeno kod Srba ne izazovu osjećanje da su se SAD i međunarodna zajednica stavile na stranu Armije RBiH.
Procijenili su da Slobodan Milošević neće braniti Banju Luku ako bi ona pala u ruke hrvatsko-muslimanskih snaga, kako je napisano u dokumentu od 21. septembra 1995. godine. Kako je navedeno, bili su iznenađeni nedostatkom reakcije Beograda na akciju Hrvatske vojske "Oluja".
U dijelu koji se bavi procjenama rizika za američke vojnike u akciji IFOR-a u BiH, ističu da su se iranski elementi ozbiljno infiltrirali u muslimansko rukovodstvo. Ističu da se Izetbegovićev krug ozbiljno povezao s iranskim elementima, a da su Haris Silajdžić i Muhamed Šaćirbej bili protiv toga jer su strahovali da bi to moglo oslabiti američku podršku.
U dijelu koji se odnosi na povlačenje mirovnih snaga i ukidanje embarga na oružje, ističe se da bi takav scenario doveo do povećanja borbi i nove humanitarne krize. Ističe se da je srpska ofanziva na Srebrenicu dovesti do slabljenja podrške snagama UN-a.
Kad bi mirovne snage bile povučene i embargo ukinut, bosanski Srbi bi pokrenuli velike vojne akcije na preostale enklave na istoku zemlje, kao i na Sarajevo. Srbija bi pojačala svoju podršku bosanskim Srbima.
Alijansa i Rusija bi takvu situaciju prihvatile kao izgovor za vlastito pranje ruku u slučaju konflikta u BiH. Gledali bi da minimiziraju mogućnost širenja konflikta svaljujući teret zbog takvog ishoda na SAD.
