Član I Ustava BiH kaže da "Republika Bosna i Hercegovina, čije je zvanično ime od sada Bosna i Hercegovina, nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država s unutrašnjom strukturom modificiranom Ustavom i s postojećim i međunarodno priznatim granicama". A Ustav BiH je Aneks IV Dejtonskog sporazuma, istog onog sporazuma u koji se vlast Republike Srpske zaklinje da je sveto slovo koje znači opstojnost tog entiteta. Svaka priča o potrebi revidiranja Dejtonskog sporazuma u RS-u je dočekana "na nož".
Pozicija, ali i opozicija u RS-u ipak traže da se Dejton ne dira, osim Ustavnog suda, tačnije pozicije stranih sudija, jer smatraju da donose pristrasne odluke. Ustav BiH se može mijenjati i to može uraditi jedino Parlamentarna skupština. S druge strane, brojne političke stranke u FBiH bi Ustav mijenjale, ali u nekim drugim segmentima.
No, vratimo se na početak priče. Iz navedenog je evidentno ko je stvarni i pravi baštinik državnog grunta. Dakle, to je država BiH, a ne entiteti. Stoga se ovdje uopće ne može govoriti o prijenosu nadležnosti s entiteta na državu, jer kako bi se nekome moglo oduzeti nešto mu nikada nije ni pripadalo, ali taj neko je umislio da mu pripada.
A s obzirom na to da je cijela priča dobila političku dimenziju i da je smještena u jedan širi politički okvir koji govori o položaju srpskog naroda, ne samo u BiH, već i na Kosovu i Crnoj Gori, politički akteri tu zamućenu vodu pokušavaju iskoristiti za isticanje sebi bitnih političkih ciljeva. Vlast, ali i opoziciju u RS-u odluka Ustavnog suda je pogodila najviše zbog činjenice što na jednom mikro primjeru dokazuje da priče o "suverenosti" tog entiteta padaju u vodu. Čiji je grunt, njegov je i suverenitet, kao što kaže i Ustav.
Ipak, da bi svi malo više pokazali koliko im je stalo do tog Ustavnog suda BiH, onda ne bi trebali dozvoliti da državni nivo, ali i brojni kantoni imaju veliki broj neimplementiranih odluka Ustavnog suda. Stranke i političari će proći, ali država ostaje.