Crkva sv. Ante Padovanskog u Bihaću: Zidine i toranj podsjećaju na nekad impozantnu građevinu
U kratkom vremenskom roku nakon dolaska austrougarske uprave 1878. godine, u Bihaću je izgrađena katolička drvena Crkva sv. Ante. Nedugo nakon toga, fra Franjo Čurić je pokrenuo akciju za gradnju Župne crkve sv. Ante Padovanskog.
On je 29. jula 1880. godine predao molbu princu Vilimu, u kojoj je tražio vraćanje u posjed bivše crkve, odnosno Fethije džamije, ili pružanje pomoći vlasti za gradnju nove crkve na nekoj drugoj lokaciji.
Dogovor sa muslimanima za lokaciju izgradnje crkve
Austrougarske vlasti preporučuju tada bihaćkim vlastima i muslimanima da se župniku ustupi jedno mjesto za crkvu. Muslimani obećavaju kupiti mjesto za izgradnju crkve, u gradu ili izvan njega, pa i pomoći ozidati crkvu, samo da se ne dira u Fethiju džamiju, koju su Osmanlije, stoljećima prije toga, sazidali na temeljima srednjovjekovne Crkve sv. Ante.
Nakon obavijesti o dogovoru, od Zemaljske vlade stigao je odgovor mjesnom generalu, koji je župnika obavijestio da bi najzgodnije mjesto za gradnju crkve bilo Groblje sv. Lucije. Sama Vlada je tom prilikom obećala pomoć za njenu gradnju.
Gradnja crkve u tri faze
U prvoj fazi, fra Ambrož Radmanović, bihaćki župnik, počinje gradnju nove crkve sa zvonikom na mjestu zvanom Žabela, koje se nalazi u samom centru grada. Gradnju crkve nastavio je novi župnik, fra Franjo Duljilović, koji crkvu završava 1891. godine.
Toranj crkve u ovoj fazi bio je visok oko 50 metara, od čega je visina zidanog dijela iznosila 31 metar, dok je visina krova sa krstom iznosila 19 metara. Time je Crkva sv. Ante Padovanskog dominirala iznad urbanog gradskog jezgra. Toranj je u ovoj fazi imao strmi krov i bio je vrlo sličan Vancaševom zvoniku Crkve sv. Ante u Sarajevu, mada nešto drugačijih proporcijskih odnosa. Krov je imao osmostraničnu osnovicu i bio je pokriven limom.
U drugoj fazi, župnik fra Alojzije Mišić 1899. godine produžava crkvu za 11 metara i dograđući polukružne apside i bočne oltare. Crkva je dodatno osvijetljena sa po jednim prozorskim otvorom na sjevernoj i južnoj strani objekta, te jednim prozorskim otvorom, smještenim u apsidi crkve.
Treća faza izgradnje crkve započela je 1938. godine, kada je fra Viktor Šakić poveo akciju za preuređenje i dogradnju crkve i tornja uz pomoć svih građana, bez obzira na vjeru ili narodnost.
U ovoj fazi došlo je do proširenja crkve prema zapadu, dogradnjom dvije bočne i centralne polukružne apside, tako da je osnova crkve, gledano u cjelini, dobila oblik latinskog križa. Ovom intervencijom dužina crkve je povećana na 58 metara, dok je njena širina u dograđenom dijelu iznosila 24 metra. Došlo je i do uklanjanja strmog krova sa tornja i njegovog daljnjeg prilagođavanja tzv. kasnogotičkom maniru.
Rušenje crkve
Tokom 1943. godine, saveznički avioni, odnosno britanski, u borbenim aktivnostima tokom Drugog svjetskog rata, bombardirali su Bihać. Tom prilikom je uništeno oko 70 posto urbanog jezgra grada. Među uništenim objektima nalazila se i Crkva sv. Ante, od koje je ostao sačuvan samo toranj i dio zidova. Bilo je to na Cvjetnicu 1943. dok su žene, djeca i starci bili na misi.
Komunističke vlasti su godinama nakon toga branile obnovu i izgradnju porušene crkve, čime je potaknuto njeno daljnje urušavanje.
I kako tada, tako i sada.
Zidine i visoki toranj Crkve sv. Ante Padovanskog i danas ukazuju na to da se u centru Bihaća nekad nalazila impozantna građevina koja je bila ukras ovog grada i njegov nezaobilazan detalj na gotovo svakoj historijskoj fotografiji.
S druge strane, minimalne intervencije nadležnih i propali ostaci crkve neosporno upućuju na nemar generacija koje su naslijedile svoje pretke graditelje i njihovu nemogućnost da, u najmanjem slučaju, sačuvaju ono što su oni, u mnogo težim vremenima, uspjeli napraviti i čime i dan-danas uspijevaju izmamiti pažnju i uzdah slučajnog prolaznika u Gradu na Uni.
