Dalibor Milas: Kristovo uskrsnuće svjedoči da Bog djeluje i onda kada je sve propalo
Milas nam na početku kaže kako je Uskrs zapravo najveći kršćanski blagdan, ali ga on ne bi reducirao samo na Hrvate i katolike. Jedan takav blagdan nije rezerviran samo za katolike, nego za sve one kojima su potrebni novi život i nova nada.
"Uskrs je zapravo vrhunac i konačan epilog tzv. Velike sedmice koja započinje Isusovim svečanim ulaskom u Jeruzalem (nedjelja) pa se nastavlja oproštajem od učenika, izdajom, hapšenjem i zlostavljanjem (četvrtak) koje završava mučenjem smrću na križu (petak) te nakon tri dana – uskrsnućem i novim životom (nedjelja). U cijeloj ovoj priči meni su zanimljivi Isusovi učenici koji su se zbog straha od Židova sakrili i zaključali na jedan tavan. Bojali su se izaći vani. Vidjeli su šta se dogodilo Isusu i strahovali su da i njih ne zatekne slična sudbina. Promjena se događa u susretu sa živim Isusom koji donosi mir i ohrabrenje", priča nam na početku Dado Milas.
Stvar je tome, kaže nam Milas, da svi mi imamo svoje tavane, svoja skloništa na kojima se skrivamo od patnje i boli.
"Svako od nas ima neke svoje strahove od kojih bježi i zaključava vrata. Suočiti se sa sobom i sa svojim strahom nije ugodno, ali nam donosi rast u svakom pogledu. Ali bježeći od svog straha možemo se previše zatvoriti i zaboraviti ili čak, što je još gore, ignorirati patnju i nepravdu onih ljudi oko nas koji neprestano proživljavaju tjeskobu Velikog petka. Kada bismo izašli iz vlastitog skloništa, morali bismo reagirati, morali bismo djelovati, morali bismo riskirati patnju i bol. Nije to nimalo ugodno, ali je nevjerovatno ljekovito i spasonosno", kazao je.
Kristovo uskrsnuće daje nadu, govori o vječnoj pobjedi dobra. Upitali smo bivšeg franjevca šta danas našem čovjeku daje nadu, gdje treba da traži svoje uskrsnuće, svojevrstan preokret u turobnim dešavanjima.
"Teško je ovo pitanje... Ako promotrimo još jednom dinamiku Velike sedmice, onda ćemo vidjeti da postoji jedan vremenski raspon između smrti i buđenja smrti. Riječ je o tri dana. Nama je danas lako čekati, jer mi znamo da će Veliki petak kao dan muke i smrti proći i da će brzo doći Uskrs. Ali šta je s onim ljudima čija se patnja ne mjeri minutama i satima? Šta je s onim ljudima čija 'tri dana' traju malo duže? Ta grobna tišina je vrijeme neizvjesnosti, krajnje nemoći, vrijeme smrti. Nije to lako izdržati. Volio bih i ja znati šta im daje nadu... Vaclav Havel je jednom izjavio da nada nije uvjerenje da će nešto dobro završiti, nego sigurnost da nešto ima smisla, bez obzira na to kako će završiti. Ovo životno uvjerenje da će svaka životna negativnost kroz koju trenutno prolazimo proizvesti nešto pozitivno i dobro i meni pruža nadu i smisao", razmišljao je naglas Milas.
"Mir vama" najčešća je poruka Uskrsa, a našeg sagovornika smo pitali koliko prema njegovom mišljenju kod nas zaista ima mira i koliko ima mira u nama.
"Kada neko svako malo huška na rat i na podjele, onda je teško govoriti o miru. Tu mir pada u drugi ili, što je još gore, u treći plan. S druge strane, iako je rat u Bosni i Hercegovini načelno završen prije više od dvadeset godina, zemlja se nije pomakla s mrtve tačke upravo zbog činjenice što je rat, u glavama relativno velikog broja svojih građana, još uvijek prisutan, što je politika mudro detektirala i već duži niz godina efikasno iskorištava. Kada bi u Bosni i Hercegovini bilo onoliko vjere koliko se priča i misli, onda bi mir odavno zavladao", kazao nam je precizno i mirno.
Zanimalo nas je i koliko je vjera danas istinska i ljudska, a koliko paradna i u funkciji nekih drugih ciljeva, onih koji nisu strogo Božiji.
"Ovo je sada već domen politike, odnosno političke instrumentalizacije nekih fenomena, kao što je religijska pripadnost. Ali o tome svi sve znaju, čak i oni koji to odbijaju vidjeti. Prirodno stanje vjernika je da budu manjina i dio subverzivne kulture, a ne nekakva imaginarna većina od 96 posto, kao što je slučaj u Bosni i Hercegovini. Odbijam u to vjerovati. Jer, da u BiH zaista živi 96 posto vjernika, kako to svjedoči popis iz 2013. godine, onda bi Bosna i Hercegovina bila raj na zemlji, a ne najkorumpiranija i najzagađenija država u Evropi. Dakle, neko tu laže samog sebe. Ne možeš se ti busati u 'vjernička' prsa i istovremeno krasti, varati, zlostavljati, lagati koga stigneš. Mislim, možeš ti, ali nisi vjernik, nego licemjer", rekao nam je Dalibor Dado Milas.
Nakon nekoliko pitanja došli smo i do dijela kada smo se morali dotaknuti ličnih tema i rasprava koje su još uvijek prisutne. Pitali smo Milasa kakav je njegov današnji odnos s vjerom, a kakav s Katoličkom crkvom te šta se promijenilo u odnosu na ono vrijeme kada je oko Franjevačke crkve u Mostaru okupljao hiljade mladih.
"Trenutno nisam najpoželjnija osoba u Katoličkoj crkvi u BiH, ali to mi ne smeta. Zabrinuo bih se onda kada bih u tim određenim krugovima bio rado viđen i poželjan. I dobro je što je tako. To je najispravnije. Što se vjere tiče, ona je moj lični i svjesni odabir i bitan segment mog života. Vjera u evanđeoskog Isusa je moj lični putokaz i lijek za moju dušu. Ne znam što se tačno promijenilo, osim da je dosta mladih ljudi s kojima sam radio svoju sreću odlučilo potražiti ili u zemljama zapadne Evrope ili u HDZ-u", odgovorio je bez dlake na jeziku Milas, danas stanovnik austrijskog Graza.
Milasove poruke na društvenim mrežama su najčešće hit i pronalaze put do ljudi koji ga razumiju. Znaju imati i negativnih reakcija ljudi koji zamjeraju sve i svašta, prijetnji... Zanimalo nas je kako se nosi s tim.
"Često me to pitaju, a ja još uvijek ne znam kako dati pravi odgovor. Da budem iskren, nemam se s čim nositi. Ja sam na društvenim mrežama isti onakav kakav sam i u stvarnosti: volim nekada bockati, volim se šaliti, volim naglas razmišljati, volim postavljati pitanja, volim tražiti odgovore. Kako će neko reagirati na sve to, ne ovisi o meni. Što se tiče negativnih reakcija, ne diraju me. Jedino mi ponekad bude krivo kada ljudi krenu napadati 'ad hominem' i neukusno vrijeđati. Mislim, čovječe, ne očekujem od tebe da se složiš sa mnom u svakoj mojoj misli, ali nemoj biti kreten i vrijeđati na nekom ličnom nivou. To i nije najugodnije, ali kada skontam da su neki ljudi jednostavno takvi, onda pustiš. Ili ih blokiraš. Kako će se internet agresori ponašati je ionako njihov problem. Nije moj", odgovorio je.
Pitali smo ga i kako će provesti ovaj Uskrs, po čemu je on drugačiji od onih ranijih.
"Ne znam. Uprkos zaglušujućoj galami koja dolazi sa svih strana, trudim se ove važnije dane proživjeti na jednoj ličnoj i dubljoj dimenziji. Ovaj Uskrs je drugačiji po tome što mi 'uskrsnuće' nikad nije bilo potrebnije nego sada. Prve učenike je tek susret sa živim Isusom oslobodio iz njihove zakočenosti i 'oživio' ih. Vjerujem u Boga, iako ga ne vidim i, da budem iskren, trenutno ne osjećam. Ali sam svjestan da se upravo u takvim situacijama, iako nisu nimalo ugodne, događa ono 'nešto", kazao je Dalibor Dado Milas.
Ističe da nije siguran da će ga ljudi shvatiti, ali da je poruka Uskrsa da se Bog pojavljuje i kada ste razočarani u njega i sumnjate u njegovo postojanje, čak i kada ga negirate. Objavljuje se usred groba, u srcu smrti.
"Dolazi i ondje gdje je vjera nestala, potonula u očaj. I ondje, posebno ondje gdje vlada razočaranje u sebe, čovjeka, u bližnjega, u ljude, u ljudsku vrstu. I ondje gdje vlada strah, najveći čovjekov neprijatelj, posebno strah od ljudskog zla i nasilja. Uvjeren sam da nam Bog šalje svoje glasnike, progovara nam kroz san te u raznim prilikama i na razne načine želi reći da se ne bojimo. Kristovo uskrsnuće svjedoči da Bog djeluje i onda kada je sve propalo, kada su sve mogućnosti zatvorene, kad je čak i vjera nestala, kad vladaju i razočarenje i očaj, ali kad se nije ugasila ljubav. I to ona ljubav koja traži život i čak i ondje gdje su ga ljudi pretvorili u grob i smrt", kazao je na kraju našeg uskršnjeg razgovora Dalibor Dado Milas.
