Decenijske reforme kojima nam obećavaju blagostanje: Od Ante Markovića do Fadila Novalića
Iako u analizi stalnih reformi kod nas možemo otići i mnogo dalje, današnje generacije sjećaju se ekonomskih reformi jugoslavenskog premijera Ante Markovića. On je u saveznoj Skupštini SFRJ 1989. godine iznio ambiciozan program ekonomskih reformi čiji je primarni cilj bio obaranje hiperinflacije. Naime, tada je inflacija dosegnula nevjerovatnih 2.679 posto godišnje.
Od Ante Markovića do Fadila Novalića
Prilikom posjete Americi, na poziv tadašnjeg predsjednika Georgea H.W. Busha, Marković je pregovorao s MMF-om o ekonomskim reformama u Jugoslaviji, tražeći podršku za svoju ekonomsku politiku. Nakon sastanka s Markovićem, tadašnji direktor MMF-a Michel Camdessuso je zaključio da u svojoj praksi još nije čuo tako konzistentan i hrabar projekt. Brojni analitičari su kasnije ustvrdili da se Jugoslavija počela raspadati u vrijeme kada je bila na izlasku iz ekonomske krize.
Koncem 2002. godine na inicijativu visokog predstavnika Paddyja Ashdowna grupa poslovnih ljudi u našoj zemlji, zajedno s predstavnicima najvažnijih međunarodnih finansijskih organizacija, pokrenula je Buldožer komisiju. Cilj je bio da se izgradi radno partnerstvo između domaćih političara i poslovnih ljudi i da se identifikuju specifične klauzule u legislativi koje sprečavaju firme da šire svoje poslovanje i otvaraju nova radna mjesta. Komisija je sebi postavila zadatak da 50 reformi bude usvojeno za 150 dana.
Nakon ovih događaja na visokom nivou došlo je do intenzivnog dijaloga između Buldožer komisije, Vijeća ministara BiH i vlada RS i FBiH. Pokrenuti su procesi koji su rezultirali brojnim parcijalnim reformama, donesenim zakonima te procesima koji su slijedili u narednom periodu.
Aktuelna Reformska agenda u naše živote je ušla sredinom 2015. godine i trebala je donijeti promjene u svakom pogledu. BiH je trebala doživjeti ekonomsku, socijalnu i političku transformaciju.
"Konačno imamo dokument čija će provedba značiti promjene standarda građana, poboljšanja ekonomije, korake za bolji život. Obvezale su se bh. vlasti na provođenje Reformske agende do 2018. godine. Smanjenje broja zaposlenih u javnom sektoru, povećanje poreza, akciza, promjene u radnom zakonodavstvu, reformu javne uprave, politiku zapošljavanja, unapređenje poslovne klime i konkurentnosti, reforme socijalnih davanja, restrukturiranje javnih preduzeća, reforme zdravstva... Uspješna provedba značit će i ubrzanje procesa evropskih integracija BiH", glasile su tadašnje najave.
Vječne promjene donose neizvjesnost i loše djeluju na ekonomske prilike
Koliko je koja od ovih reformi li onih manjih, koje nismo naveli, imala realnog učinka i koliko je ispunila očekivanja, nije primarni fokus ovog teksta. Više nas je zanimalo koliko kontinuirana promjena zakonskog okruženja, ali i ekonomskih uslova, pozitivno ili negativno utječe na pojedinca, ali i državu u cjelini.
Ekonomski analitičar Admir Čavalić rezerviran je u vezi s efektima naših stalnih reformi, a posebno zabrinut zbog toga što kontinuirane promjene govore da nikako ne dolazimo do željenog cilja.
"Bosna i Hercegovina još uvijek spada u red tranzicijskih zemalja i upravo zbog toga ima ovoliki broj reformskih paketa. Naravno, ovo je određeno i izostankom većih stopa ekonomskog rasta koje su trebale biti garant prosperiteta naše zemlje. Reforme kao reforme nisu loše, naročito u današnjem svijetu koji je dinamičan i zahtijeva brzu adaptaciju sistema (političkih, pravnih i ekonomskih). Navedeno naročito vrijedi u kontekstu primjene novih tehnologija. Ono što je problematično u slučaju Bosne i Hercegovine jeste što se reforme nikada ne provode do kraja tj. ne postoje politička volja i interes za njihovu realizaciju, što pokazuje aktuelna Reformska agenda", kaže Čavalić.
Stalno reformisanje ostavlja posljedice na makro i mikro planu, od pojedinca do ekonomije u cjelini. Reforme su promjene, a promjene donose neizvjesnost koja nije poželjan dio ekonomskog okruženja.
"Kada je riječ o posljedicama po ekonomiju, treba prije svega posmatrati institucije koje su uvijek stvarni predmet reformi. Jaka ekonomija i društvo kao cjelina opstaju na nizu institucija koje treba da služe kao orijentiri i stubovi budućeg razvoja. Ukoliko često mijenjate date institucije, onda to može biti problem za građane, ali naročito za tržišne učesnike koji ne vole neizvjesnost i prevelik sistemski rizik. Upravo je to jedan od najvećih ekonomskih problema BiH. Naime, neizvjesnost ne dozvoljava korištenje potencijala domaćih i stranih investicija. Tržišni učesnici vole predvidljivost sistema. Konkretno, ovo znači da se njihovo bogatstvo neće preko noći uzurpirati samo zato što je određena politika pokrenula određene ad hoc reforme", smatra ekonomski analitičar.
Kao rješenje, nastavlja Čavalić, nameće se potreba za uspostavom stabilnih institucija koje će biti dovoljno inkluzivne za budući progres.
"Dakle, shodno načelima institucionalne ekonomije potrebno je pomiriti stabilnost s jedne strane i spremnost za promjene, tzv. kreativnu destrukciju, s druge strane. Ovo je formula uspjeha većine zapadnih zemalja. Šta to konkretno znači za Bosnu i Hercegovinu? Potrebno je uspostaviti snažne institucije sistema koje će imati dovoljno prostora da se po potrebi parcijalno reformišu shodno realnim zahtjevima privrede i građanstva. U praksi ovo znači da ne morate praviti čitave pakete reformi i 'restartovati' ekonomiju, već da jednostavno imate sistem koji može vrlo jednostavno prilagoditi svoje sastavne dijelove", kaže on.
Nemeće se i pitanje da li će stalni proces reformi imati svoj epilog.
"Kraj reformisanja će se desiti onog trenutka kada dostignemo određene stope ekonomskog rasta, od npr. šest posto u kontinuitetu od nekoliko godina. Tada ćemo znati da smo uspjeli u reformama i da one daju konkretne rezultate. Kao što je jasno i iz vašeg pitanja, ovo se nije desilo i upravo smo zbog toga svjedoci brojnih, nekad samo pokušaja, reformi", zaključuje na kraju Čavalić.
Salaha razočarali čelnici Liverpoola pa napravio potez kojeg nije pet godina
Hana Hadžiavdagić: Onima koji imaju "rezervne" države želim da barem poštuju zemlju u kojoj žive
