Demobilisani borci iz Tuzle: Idemo pješice u Sarajevo, tamo gdje padnemo tu ćemo se i spaliti
Trenutno prolaze kroz Živinice i odlučni su, sve dok ih noge nose, istrajati u svojoj namjeri.
"Ići ćemo dokle budemo mogli, kada više ne mognemo, tamo gdje padnemo tu ćemo se i spaliti", kazao nam je Muminović.
Zbog neimaštine, prevare i bijede u koju su zapali, ne preostaje im ništa drugo nego da dignu ruku na sebe.
Kako kažu, tražili su pomoć jer su im porodice gladne i svi članovi bez bilo kakvog zaposlenja. Samo su tizale odbijenice sa svih strana pa i iz Ministrastva za boračka pitanja TK, odakle su još jednom dobili odgovor da su nemoćni.
Isti slučaj je i sa načelnikom Općine Živinice Asimom Aljićem koji, kako tvrde, nije želio da ih primi.
"Mi smo već odavno mrtvi kao ljudi, ali svoj ponos ne damo. Neka cijela Bosna vidi u kakvom smo stanju, teško oboljeli, dok nam pojedini članovi porodice umiru od gladi", kazali su oni.
Inače, dvojca muškaraca najbolje godine su proveli u rovovima braneći državu, oboljeli su od PTSP-a, a nisu ostvarili nikakva prava.
Muminović je bivši pripadnik 210. brigade Sprečanskog odreda, a poslije rata radio je pet godina u Rudniku Đurđevik, gdje je dobio otkaz dok je bio na bolovanju.
"Obećali su mi da će zaposliti moje dijete u rudnik da ih ne tužim. Ali ništa. Slagali su. Išao sam kod direktora, nije me htio primiti. U kući su svi nezaposleni - žena, sin, kći, snaha i ja. Nemamo šta da jedemo - kazao nam je očajni Muminović.
Džemail Zahirović bio je pripadnik elitne 121. jedinice za posebne namjene. Dva puta je ranjen, ali i pored 40-postotne invalidnosti, nema nikakva primanja.
Džemail nam je kazao da je sve dao kada je trebalo braniti državu. Sada nema ništa, ima šestero djece, a jedna kćerka mu je, kako je kazao, prošle godine umrla od neimaštine.
"Niko ne radi, a svi su radno sposobni", kazao je Džemail.
